U jedriličarskom klubu Split sinoć je upriličen domjenak povodom plasmana njihove jedriličarke Elene Vorobeve na Olimpijske igre.
Elena Vorobeva olimpijsku normu oborila je u zadnji čas, na europskom prvenstvu u Ateni, iako su svi očekivali da će to napraviti ranije. Hrvatska će tako na Olimpijskim igrama imati predstavnike u pet klasa, odnosno u dvije više nego u Tokiju, a Eleni će ovo biti treći nastup na najvažnijoj regati u četverogodišnjem ciklusu.
Profesionalni put te nekada ruske, a sada hrvatske jedriličarke bio je neobičan i trnovit. Za Rusiju je nastupila na Olimpijskim igrama u Londonu u klasi Elliott 6M i bila četvrta, a onda je, vrativši se u matični Laser Radial (danas ILCA 6), procijenila da nešto mora značajno mijenjati želi li nastaviti jedriti na vrhunskom nivou. Odlučila je promijeniti državljanstvo te je nakon puno peripetija uspjela dobiti hrvatske ‘papire’, doslovno u zadnji tren da može konkurirati za Olimpijske igre u Tokiju.
Tada se međutim suočila s novim problemima, jer ju nova garnitura u klubu Labud, za koji je tada jedrila, nije imala u planovima. Elenin potencijal prepoznali su međutim u JK Split i primili je u svoje redove, a ona im nije ostala dužna te je izborila nastup na OI u Tokiju, zauzevši tamo 12. mjesto. Uvjerljivo najbolja naša jedriličarka u klasi Laser Radial, ili po novome ILCA 6, bila je i u ovome ciklusu.
Elenin trener je iskusni Tonči Antunović – Graja. S njim smo popričali o friško oborenoj normi i očekivanjima na olimpijskoj regati.
Koje će ti ovo biti Olimpijske igre?
Šeste! S Karlom Kuretom sam 2000. Bio u Sydneyu, s Lukom Radelićem 2008. u Kini, S Tinom Mihelić 2012. u Londonu, a s Ivanom Kljakovićem Gašpićem 2016. u Riju. S Elenom sam prvo u Tokiju, a pred nama je sada Marseille. Na OI nisam bio samo 2004., jer sam tada bio u bolnici.
Norma je pala u zadnji čas. Kako to komentiraš?
Mi u Laser Radialu imamo jedriličarke koje su tu normu trebale oboriti odmah, prve godine, ali prve dvije prilike nisu iskorištene, što zbog nekih objektivnih razloga, što zbog nekih gluposti. Mislim da ta norma nikad nije trebala biti upitna, jer u klasi Laser Radial na OI nastupa više od 40 jedriličarki. To nije naš nivo. Naš nivo je biti među prvih 10 na svijetu i boriti se za medalje. Što se Elene tiče, ona je vrhunska jedriličarka. Među najboljima na svijetu kada su u pitanju brzina i tehnika. Ima odličan brod i odlično jedro, tako da samo treba biti mirne glave i mirno odjedriti regatu. Kada je mirne glave, plasman među prvih deset ili 15 na bilo kojoj regati nije upitan.
Elena nije imala priliku trenirati u Marseilleu kao njezine konkurentice. Je li to hendikep i kako se namjeravate pripremiti za OI?
Imamo mi dosta iskustva iz Marseillea. Imamo sve na papiru i mislim da nismo naročito hendikepirani. Regatno polje je svima isto. Ako bude klasično regatno polje i ako bude zapadni vjetar, to znači da će biti manje vala, a ako bude južni vjetar, onda će vala biti više. A ako bude bura, onda je to kao kad je bura kod nas, s refulima i dricevima. Ne strahujem, kakvi god uvjeti bili. Elena samo treba normalno odjedriti tu regatu, gledati sebe i sve će biti kako treba.
Koji rezultat na Olimpijskim igrama bi smatrao uspjehom, a koji neuspjehom?
Bio bih zadovoljan s medaljom. A ako ne bude medalja – neću biti zadovoljan.
U jedriličarskom klubu Split zadnjih se godina ozbiljno radi i u Lučici stasava sjajna generacija mladih jedriličara i jedriličarki u kadetskim i juniorskim kategorijama. Jedriličari iz toga kluba dosad su dvaput sudjelovali na Olimpijskim igrama: Toni i Ivan Bulaja nastupili su u klasi 470 u Sydneyu, a Elena Vorobeva jedrila je u Laser Radialu u Tokiju.
Elenu smo priupitali o obaranju norme i očekivanjima u Marseilleu.
Čestitke na normi! Što ti to znači i kako to da norma nije pala ranije?
Jedrenje na Olimpijskim igrama moj je san i sretna sam što sam još jednom dobila priliku nastupiti na toj najvažnijoj regati. Što se norme tiče, to je prošlo neobično. Za Svjetsko prvenstvo u Argentini bila sam potpuno spremna. Dobro znam taj akvatorij, znam kakav je val i kakvi su vjetrovi i bila sam sigurna da ću tamo napraviti rezultat. Prije Svjetskog prvenstva bilo je državno prvenstvo Argentine i tu sam bila dobra, među tri najbolje. Nakon toga išla sam u Portugal, gdje je bila regata na kojoj su opet nastupile sve najbolje jedriličarke. Taman sam bila preboljela kovid, ali i na toj regati sam bila dobra i zauzela četvrto mjesto. Imala sam brzinu, sve mi je išlo od ruke i na SP u Argentini došla sam puna samopouzdanja. Krenula sam u tu regatu s velikim ambicijama, ali onda je sve krenulo loše. U prvom plovu sam dobro jedrila, ali došao je kišni oblak, pao je vjetar i u zadnjoj krmi našla sam se na krivom mjestu. Tada me prešlo 15 jedriličarki i tu sam puno izgubila. Drugi dan opet je bila slična situacija, preko regatnog polja prešao je kišni oblak i još jednom sam se našla na krivom mjestu. Moja greška bila je što sam jedrila bez kalkulacija, riskantno, vjerujući da mi je prednost što znam to regatno polje i što imam dobru brzinu. Da sam jedrila konzervativno, sve bi bilo u redu. Ovako se nisam plasirala u zlatnu skupinu i sve je bilo izgubljeno. Nakon kvalifikacijskog dijela regate, vrijeme se stabiliziralo i sljedećih dana uvjeti za jedrenje bili su kakvi su i inače na tom polju. Do kraja regate sam pobjeđivala u srebrnoj skupini, ali to više nije ništa značilo.
A što je bilo u Ateni?
Na europskom prvenstvu bila je skroz drugačija situacija. To regatno polje za razliku od onoga u Argentini ne poznajem, a Atena je poznata po tome da često nema vjetra, što meni načelno ne odgovara. Pripremala sam se za taj slabi vjetar, a znala sam i da ne smijem riskirati, jer ulog je bio velik. S obzirom na očekivani slabi vjetar moglo se dogoditi da bude održano samo nekoliko plovova i zato sam odlučila od starta jedriti konzervativno, da mi se ne dogodi da se nađem na krivom mjestu i kompromitiram šanse za normu. Dobro sam otvorila regatu, imala sam brzinu, držala sam se grupe i zauzela prvo i drugo mjesto. Imala sam nakon toga jedan loš ulazak, nakon kojega više nisam smjela ništa riskirati. Sljedeći dan bila su tri plova. Jedrila sam oprezno, ali imala sam dobru brzinu. Nisam okretala bovu među prvima, ali bila sam u vrhu i kroz regatu sam samo napredovala. I imala sam sve dobre ulaske. U Medal Raceu mogla sam doći i do medalje, ali moje konkurentice nisu naivne. Sve smo krenule na istu stranu i međusobno se pokrivale tako da nisam uspjela prijeći Francuskinju.
Što očekuješ od nastupa na Olimpijskim igrama?
Nastojim si ne stvarati pritisak oko olimpijske regate. Moje konkurentice su u maloj prednosti, jer su uglavnom puno ranije oborile normu i puno su više od mene trenirale ispred Marseillea. Na tom regatnom polju jedrila sam samo jednom, na Test Eventu prošle godine, tako da ne znam baš taj akvatorij. Ali to možda neće puno značiti. Sada imam to iskustvo iz Argentine i Grčke. U Argentini dobro poznajem regatno polje, tamo sam kao doma, a nisam napravila rezultat, dok sam ispred Atene, na polju koje ne poznajem i po uvjetima koji mi ne odgovaraju bila dobra. Jedrenje je takav sport da se sve može dogoditi jednom kada krene regata. A u nekim situacijama možda je i bolje kada nemaš previše informacija, jer to zna opteretiti.