Mjesto radnje: uvala Kravljačica, otok Kornat, prosinac 2015. Polako sam smanjio brzinu Gregule (moj crni gumenjak XSRIBs 750D) sa 15 čvorova, dozvoljenih u Nacionalnom parku Kornati, na svega dva čvora i uplovio u Kravljačicu. „Đani“, rekoh svom suputniku, instruktoru ronjenja i podmorskom fotografu Đaniju Igliću, „ja sam ovdje zadnji put bio prije jedanaest godina pa se ne sjećam baš najbolje gdje je jama.“ „Samo ti polako priđi mjestu gdje ti se čini da je, usidri se, a ja ću pogledati gdje je!“ lakonski je odgovorio iskusni Đani. Na ekranu Gregulinog kombiniranog instrumenta za navigaciju grafikon je pokazivao da se dubina smanjuje: 15 m, 13 m, 10 m, devet metara… „Tu je negdje!“, pomislih, zaustavim brod te oborim sidro na ravno pjeskovito dno. Đani elegantno, koliko to može biti ronilac u suhom ronilačkom odijelu s teškim dvobocnikom na leđima, uskoči u more.
Dok sam se oblačio te priređivao brod i opremu za ronjenje u jami čiji je ulaz Đani tražio, mislio sam o proteklom vremenu u kojem sam povremeno uspijevao istraživati morem preplavljene špilje istočne obale Jadranskog mora. Od početka mojih urona u špilje proteklo je punih trideset godina i u međuvremenu sam posjetio mnogo špilja, puno o njima naučio i otvorio novih pitanja te, nadam se, svojim vodstvom i javnim istupima zainteresirao ponekog ronioca da i on postane „morski“ speleoronilac. U mom društvu u našim špiljama bili su mnogi moji kolege počevši od moje supruge Tatjane, njene asistentice Silvije Kipson, diplomantice Barbare Išek, preko međunarodnih znanstvenika, biologa Janusa Vaceleta i Pierrea Chevaldonnea, obojice iz Francuske, Petera Buzzacota iz Australije, geologa akademika Mladena Juračića, profesorice geografije Sanje Faivre s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu do mlađih prijatelja Sandra Dujmovića, Hrvoja Čižmeka, Mirka Radolovića, Stipe Šaškora, Damira Rubčića, Mirka Beloševića, Marina Kvarantana, a sada i Đanija koji je upravo povikao: „Tu je dolje ispod mene, našao sam je!“