I kad smo tiskali prvi broj Mora Hrvatska je u mediteranskim okvirima bila lijepo nautički razvijena zemlja, ali promjena u njihovom broju i kvaliteti u ovih 25 godina je ogromna
Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe, arhiva Mora
Još malo pa će i kalendarski započeti ljeto 1995. godine. U uredništvu dogovaramo sadržaj četvrtog broja Mora koji će se na kioscima pojaviti 1. srpnja, dakle u doba kad bi trebala započeti puna sezona plovidbe, ako se o njoj u to još ratno doba uopće može govoriti na način kako je danas doživljavamo. Pa se, ne bismo li unijeli tračak dobrog raspoloženja u prilično tužnu morsku svakodnevnicu, odlučismo napraviti prilog Sve hrvatske marine, jer to je nešto s čime se možemo podičiti, makar je većina njih smještena južno od Zadra poluprazna. No, za to doba dobru i razvijenu infrastrukturu koja se počela ozbiljnije razvijati još tamo sedamdesetih godina, a dodatan uzlet doživjela osamdesetih kad je nastao ACI, najveći mediteranski lanac, nitko nije mogao odnijeti.
Znali smo da će ona uz bogom dani akvatorij uskoro opet biti generator razvoja naše nautike. Pa smo našoj tadašnjoj tajnici Katiji Hladilo i Đorđu Pantoviću iz marketinga koji je dugo godina radio u ACI-ju stavili u zadatak da naprave pregled svih hrvatskih marina i njihove ponude. Listam ponovo taj broj Mora, a usput prizivam u sjećanje đitu koju sam isplovio tog ljeta i sve što mogu zaključiti je da je promjena koja se na hrvatskoj obali dogodila ogromna. I to ne samo uzmemo li u obzir broj marina i vezova u njima nego u njihovoj ponudi i načinu poslovanja.
Makar, ruku na srce nismo ni tada bili na repu mediteranskih zbivanja. Hrvatska je sa svoje 42 marine i otprilike 10.100 vezova i u to doba bila lijepo nautički razvijena zemlja. Zasluge za to idu ljudima i tvrtkama koje bismo mogli nazvati začinjavcima hrvatskog nautičkog turizma – Dragutinu Žicu iz Marine Punat, Veljku Barbieriju, tvorcu ACI-ja, tvrtkama poput pulskog Tehnomonta koji je sagradio marinu Veruda, dubrovačkog Atlasa s marinom Miho Pracat u Komolcu, zadarskom Tankerkomercu s tamošnjom gradskom marinom, SAS-u koji je gradio veliku marinu Zlatna luka u Sukošanu, biogradskoj Iliriji koja je imala dvije marine, porečkoj Plavoj Laguni s marinama Parentium i Črvar porat, opatijskom Admiralu, šibenskoj Slobodnoj plovidbi koja je izgradila Betinu, pa INI koja je koju godinu ranije sagradila marinu na Cresu, Coningu sa Šimunima, a mogao bih nabrajati i dalje.
ACI je u to doba bio već profiliran lanac marina s vlastitom čarter flotom, još veću flotu imali su u Sukošanu gdje je Stanislav Antić, gradeći marinu utemeljio i brodogradilište odakle je izlazila flota za najam, a brodove za iznajmljivanje imali su i u Biogradu. Vlastito brodogradilište posjedovao je i Tankerkomerc. Mnoge marine bile su još od kraja osamdesetih godina poznate po dobrim restoranima, pružale su se i servisne usluge, druge su bile okupljališta tadašnje društvene kreme i mjesta u kojima su bile vezane jahte prvih hrvatskih tajkuna ili poznatih sportaša. Većina marina bila je nova, građena unatrag petnaestak godina, makar se na pokojoj vidjelo da je građena u žurbi. Njihova gradnja bila je potvrda privlačnosti i nautičkog potencijala istočne obale Jadrana pa su u nautiku počeli ulagati i strani investitori. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.
