Stuart Bradley spada u one nautičare koje nećete naći u mondenim marinama i na razvikanim rivama. Niti za njegovim četrnaest godina starim Traderom 535, više kućom na moru nego fancy jahticom, nećete se previše okretati makar mjeri dobrih 16 i pol metara. Ali, plovite li izvan glavne sezone Jadranom, vjerojatno ćete ga negdje sresti. Jer, on uživa u plovidbi i na brodu provodi barem stotinjak dana godišnje. Sedamdesetdvogodišnjak, profesor u mirovini, plovi zajedno sa suprugom i obiteljskom prijateljicom i svo troje su vlasnici po jedne trećine Three Starsa što je prošle godine zamijenio njihov trideset i šest stopa dug motor sailer kojim su plovili proteklih dvadeset godina, a od 2008. godine ga vezali u marini Preko. Puno je nautičara poput njega u našim marinama. Relativno dobrostojećih, ali ne prebogatih umirovljenika željnih mira i dugih boravaka na moru koji polako, ali sigurno gube utrku s narastajućim čarterom i stotinama tisuća nautičara koji plove tjedan dana godišnje u posvemašnjoj hektici želeći u nekoliko dana doživjeti sve što more može pružiti i uz to se ludo provesti. Pa sve brže i brže ruše onu dobru staru pomoračku i nautičarsku etiketu koja bijaše tako važna za sve nas koji smo na brod prvi put zakoračili prije barem nekoliko desetljeća. Takvi postaju sve obljubljeniji među onima koji im na brzinu žele izvući što više para iz džepa zaboravljajući da tako pile i granu na kojoj i sami sjede. Stuarta, donedavnog predsjednika ugledne britanske 110 godina stare Cruising Association koja okuplja njemu sličan tip zaljubljenika u plovidbu u najpomorskijoj zemlji na svijetu upoznao sam kao jednog od onih ljudi koji pokušavaju hrvatskim vlastima objasniti nepravednost naplate i novih iznosa boravišne pristojbe nautičarima (domaćim i stranim) od kojih bi na kraju mogli imati više štete nego koristi. Činilo mi se to dobrom prilikom za razgovor o njegovom načinu plovidbe i načinu kako se on i njegovi prijatelji organiziraju.
