Teško je zamisliti lijepu Helenu, a da u kozmetičkom tretmanu svoga zanosnog tijela nije koristila spužvu za fini piling. Aristotel ih je svrstao među biljke, a tek u 19. st. prelaze među životinje. Dalmatinska fina s Apollom u svemir poletjela.
Malim otočkim mjestom i danas kruži dogodovština kada je davno jedan sumještanin u trenutku gastronomske slabosti izgovorio: „Ne bi ni ji, da mi ni za pit!“ Hoće reći da se ne bi ni okusio jela da ne mora piti. Jedem da bih pio! E, pa kad se nađe stvor koji ne jede, a ipak pije doista to mora biti čudo!
No taj stvor koji ne jede, a ipak pije ima još neka zanimljiva svojstva, baš zato jer pije, koja ga dovode u iznimne situacije i prilike na koje bi mu mnogi zavidjeli i rado se s njim u tom trenutku mijenjali. Tajanstveni je stvor koji ne jede, a pije – spužva!
Priča o spužvi vodi nas u daleku povijest. Naime, na freskama s Krete iz oko 1900. pr. Kr. vidi se da su spužve tada bile u uporabi, a jednako tako čini se i u faraonskom Egiptu. Na egejskim otocima ronioci su se spuštali i do 30 m dubine u potrazi za spužvama. Povjesničari, arheolozi kažu da su se spužve tada koristile kao sredstvo uz pomoć kojega se čistilo (brisalo) vrijedno pokućstvo, stolovi nakon jela, zidovi, moguće i mramorni podovi. Ipak teško je odbaciti pomisao da ljepotice na tadašnjim dvorovima ili svećenice u hramovima raznih bogova i božica spremajući se za nedokučive misterije nisu koristile spužve za održavanje svijetle, blistave, pohotne i poželjne puti svoga tijela. Teško je zamisliti lijepu Helenu, a da nije imala u svom „kozmetičkom tretmanu“ i fini piling sa spužvom.
