Prije desetak godina otkriveno je da je populacija atlantske plavoperajne tune (Thunnus thynnus) dramatično smanjena i da tom na udici i pjatu omiljenom grabežljivcu gotovo prijeti izumiranje, te su na međunarodnoj razini poduzete rigorozne mjere kako bi se njezin fond sačuvao i obnovio. Očajno stanje fonda plavoperajne tune koja obitava u Atlantiku, Mediteranu pa i Jadranu detektirano je 2007. godine, a bilo je posljedica pretjeranog i dotad slabo kontroliranog izlova te vrlo tražene i skupe toplokrvne ribe, koja u najvećoj mjeri završava na nezasitnom japanskom sushi i sashimi tržištu. Međunarodna komisija za očuvanje i zaštitu atlantskih tuna (ICCAT) digla je uzbunu i poduzela sve najznačajnije mjere koje se u ribarstvu mogu primijeniti kako bi zaštitila plavoperajnu tunu. Odredili su minimalnu veličinu primjeraka koji se smiju loviti, zabranili korištenje zrakoplova pri izlovu, ograničili vremensku zonu lova za plivarice na samo mjesec dana te drastično smanjili kvote za izlov, koje su s dotadašnje 34, spale na 12.000 tona godišnje. Koliko su tune 2007. godine bile ugrožene govori i činjenica kako se razmatralo da ih se stavi na CITES listu životinja i biljaka kojima je zabranjeno trgovati i iskorištavati ih. Tu inicijativu pokrenule su neke ‘zelenije’ europske zemlje, čije gospodarstvo nije previše vezano uz izlov tune, ali to nije prošlo. No ICCAT je problem shvatio vrlo ozbiljno. Kako preporuke te Komisije imaju obavezujući karakter za sve zemlje članice, a to su sve velike regionalne ribolovne nacije koje love u Mediteranu i na Atlantiku, situacija s oporavkom stoka plavoperajne tune krenula je nabolje.
