Novo, ekonomski “ispravno” društvo nudi povratak u sjetnu prošlost kroz sintagme tipa “Mediteran kakav je nekad bio”, “kako su jeli naši stari”, “kako se nekad plovilo”…, ali poanta je u tome da je to zaista prošlost, nepovratna prošlost koja sve brže hlapi iz sjećanja, a već iduća generacija neće imati ni najslabijeg dojma o rečenom. I tako od svega kako je nekad bilo ulazimo u okruženje kakvo nikad nije bilo.
U samo dvadesetak godina, krajnje neestetski betonski masivi i neautohtono raslinje zastrlo je gotovo sve što je izvorno. Primorska mjesta koja su oduvijek zrcalila lice u moru, dobila su arhitekturalne karcinome koji su ih nagrdili i doveli do neprepoznatljivosti. More je nepravedno postalo mjestom uglavnom za ladanje, a svi napori da se to dobro unovči učinili su ga mjestom križanja i bespoštednog sudaranja svih mogućih ekonomskih “kultura” i običaja, najčešće neautohtonih i uglavnom s maćehinskim manirima. Pregažene su sve norme kulturnog ponašanja i bez ikakve empatije prema zatečenom, neumoljivi je kapital simpatičan samo sebi samome, ustrajno potrošio i podčinio sve kulturno i izvorno što se nalazilo na mjestima koja oplakuje to tako neodoljivo komercijalno more.
