Ne planirano cijeli smo se Božji dan motali po kulfu. Od rana jutra. Vrše za jastoge smo dizali pa opet bacali, dizali pa opet bacali mreže, pa onda i na brzinu bacili mrežu da bismo uhvatili kojega crneja koji su bili posebno cijenjena ješka za jastoge (kao i škarpuni). Dok se radilo nije se na drugo mislilo, ali kad smo sve zgotovili i zaputili se doma uhvati nas žeđ i glad. Žeđ smo utažili ustaljenom, toplom i dobro promućkanom vodom. Ali glad! U levutu nije bilo ni korice kruha! Do matične luke trebalo nam je dobar sat i pol vožnje pa su nam misli sve češće bile u želudcu, a sve manje kako i kome plasirati ulovljenu ribu i jastoge. Stjenke želudca sve više su nam se sljepljivale, a svaki i najmanji val koji bi zaljuljao levut prouzročio bi turobno tuljenje koje kao da je dolazilo iz dubokog šupljeg podzemlja, a ne iz naših želudaca. A onda se netko od nas trojice sjetio kante s posoljenom ješkom! Ako jastog to može bez problema pojesti kao poslasticu, a poslije mi jastoga kao vrhunsku deliciju, a što ne bismo preskočili jastoga i odmah pojeli štogod iz kante?
