Evo nas na glavi od mula, gledamo u horizont, a naše misto nam je iza leđa. Jahte i brodovi ulaze i izlaze iz luke i čini nam se kao da ovome nikada neće doći kraj. Naš otok nam se čini kao neko utočište, kao sigurna kuća u koju hrle svi koji se boje živjeti u ovome nesigurnom svijetu. Ali i oni kojima je dosta ispraznog i jednoličnog života, koji je možda najbolje opjevao onaj nesretni bosanski emigrant u Americi, u svojoj pjesmi koja se sastojala od samo dvije riječi: kuća-poso! Umorni smo od zavisti prema tom bogatstvu koje ovdje uplovljava, ali i od onih koji nam se dive i koji nama zavide na ovome. Jer šta mi to imamo što oni nemaju ili bar ne mogu kupiti? Kakvim se mi to drugačijim i smislenijim životom možemo pohvaliti?
Nismo se bez razloga ovako usamili na kraju mula, daleko od svojih prijatelja i fameje koji sada sjede doma ili šetaju rivom i broje turiste koji će im puniti apartmane i konobe, na račun kojih će smislenije i lagodnije prebroditi dugu i dosadnu zimu, u kojoj će im jedini zadatak biti da čekaju drugo ljeto, a jedini smisao sedmodnevno putovanje na kojem će i oni moći odglumiti jednu rolu bogatog turiste. Ne gledamo drugima u pijat i ne bi nas to možda toliko ni rastužilo da i sami nismo u istom tom paklenom kotlu. Shvatili smo da više nikome ništa ne možemo dati.
Doznali smo to jučer kad smo čuli priču da ove zime cijeli jedan razred djece naše emigracije iz Njemačke želi provesti školsku godinu na otoku, ne bi li nekako izbjegli zaborav starih zanata i kulture iz koje su potekli. Činilo nam se ispočetka da bi to bilo dobro za tu djecu, čija djeca više neće govoriti naš jezik, barem zato jer se može očekivati da bi im roditelji prenijeli bar jedan dio te svijesti o porijeklu.
Jutro nas je dočekalo s pitanjem zašto su njihovi roditelji napustili to što ne žele zaboraviti. I što očekuju da će ovdje naučiti? Tih starih zanata više nema, a jedini novi koji ih je sve zajedno zamijenio je umijeće prodavanja turističkih aranžmana. S jezikom je isto: plivarica, baril, tovor, kalafot, pritor, pristava, kurent, zamijenile su riječi booking, kajaking, apartments, adventur, fast food, renting, a njih, vjerujem, imaju i tamo daleko.
Tamo daleko, iza crte horizonta u koji smo sada zagledali nikada nismo htjeli ići. Htjeli smo ostati ovdje. Samo što smo usput zaboravili graditi svijet kakav smo htjeli.
Zvoni podne i lagano krećemo kući. Nadamo se da našima neće nikada pasti na pamet da bi mogli ručati u nekom restoranu.
