Naš prijatelj, suradnik i kolumnist Senko Karuza ovjenčan je nagradom IGK za najbolju pjesničku zbirku publiciranu u posljednje dvije godine.
Danas je jedan od onih dana koji započinju radošću i osmjehom. Naš prijatelj, suradnik i kolumnist Senko Karuza ovjenčan je nagradom Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku zbirku publiciranu u posljednje dvije godine. Zaslužila ga je njegova prva zbirka pjesama Nestajanje u izdanju Meandarmedie. Najcjenjenija naša nagrada za književno djelo Ivan Goran Kovačić utemeljena je 1971 godine a od prije četiri godine naizmjenično se dodjeljuju Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus nekog autora i njegova dostignuća u hrvatskoj književnosti i nagrada IGK za najbolju pjesničku zbirku. Do ove zbirke pjesama Senka smo poznavali po esejima koje je objavljivao u nizu novina i portala i knjigama priča Busbuskalai, Ima li života prije smrti, Vodič po otoku, Teško mi je reći i Kamara Obscura. Neke od njih a posljednja u cijelosti inspirirane su tekstovima kolumni objavljenih u Moru. Objavio je i pjesničku knjigu Otimanje a u koautorstvu sa Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem knjigu Tri krokodila. Nastavit će se ovaj popis uskoro jer Senko ne staje. U maniri pravog renesansnog čovjeka on piše, ribari, kuha, obrađuje vinograd, prijateljuje, organizira druženja i festivale, brine o sudbini svog otoka, Komiže i Mole Trovne… I kad god ga trebaš on je tu!
Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je odlučio o ovogodišnjoj nagradi u konkurenciji 93 naslova. Ovako su obrazložili svoj stav:
„Knjiga Nestajanje Karuzin je pjesnički prvijenac, kojim je otvorio svoju poetsku dionicu. U ovoj je zbirci na površinu izbio pjesnički impuls koji se nije očitovao samo u nastupima, nego i u knjigama Karuzine kratke proze, osobito ondje gdje se autor osvjedočio kao majstor kratkih poteza… U tekstovima što stanu na jednu stranicu, a koji žanrovski šeću od kratke priče do crtice i pjesme u prozi, Karuza u nekoliko nabačaja gradi atmosferu i oblikuje perspektivu, prepleće emociju i misao i na kraju sve zavrće autoironičnom poantom. Ton pritom najčešće ostaje staložen i kontroliran, što je često podcrtano karakterističnim pripovjednim „mi“ kojim se donekle poopćava udio osobnog i intimnog. Čita li se zbirka Nestajanje u relaciji prema takvoj (poetskoj) prozi, u oči upada činjenica da ovdje nije riječ o pukom ogoljenju poetske srži od proznoga tkiva niti o stihovnom preoblikovanju poznate prozne materije – na djelu je otkrivanje jednog sasvim novog prostora i njegovih mogućnosti, i upravo taj zamah otkrića nosi ove pjesme i čini ovu knjigu uzbudljivim štivom…”