Od davnina pomorci su upirali pogled u noćno nebo i u zvijezde kako bi se mogli orijentirati. Već su se stari Feničani koristili zvijezdom koju su potom stari Grci nazvali zvijezda Foinike (Feničana) kako bi odredili sjever. Bila je to Polarna zvijezda, samo što se tada još nije tako zvala. Zatim su korištena zviježđa Malog i Velikog medvjeda i tako tisućama godina. Kasnije se tehnika usavršila i ljudi su počeli koristiti razne instrumente kako bi izmjerili visinu zvijezda na obzorju.
Ti su instrumenti bili Jakobov štap, astrolab, kvadrant, oktant i na kraju sekstant, koji se i danas koristi u izračunima astronomske navigacije kako bi se odredile zemljopisna širina i dužina položaja promatrača. Sve su to računice koje, međutim, zahtijevaju dobro poznavanje tehnike i određeno vrijeme za potrebne matematičke operacije. U najboljem slučaju tako utvrđena točka ima pogrešku od dvjesto do tristo metara. Danas, dok promatramo noćno nebo uz dobru vidljivost, primjećujemo novu generaciju umjetnih zvijezda koje nekad nisu postojale. To su umjetni sateliti iz novih „zviježda“ raznih sustava satelitske navigacije.
Prvi satelitski sustavi
Vratimo se još u malo bližu povijest: sve je počelo 1957. kada je Sovjetski Savez lansirao prvi umjetni satelit, Sputnik, a Amerikanci su otkrili da se kod poznatih koordinata satelita, koristeći Dopplerov efekt, može odrediti položaj određene točke na Zemlji. Prvi satelit novostvorenog sustava TRANSIT lansiran je 1961., a postao je operativan 1964. te je stavljen na raspolaganje za civilne svrhe 1967.
Taj prvi sustav, kao uostalom i ovi sadašnji, temeljio se na tri elementa: prostornom, položaju mjesta kontrole i položaju korisnika. Radilo se o globalnom sustavu, ali isprekidanom: bilo je moguće odrediti položaj broda približno svakog sata. Nekad se tako čekalo raspoloživost satelita kako bi se odredio položaj, s time da je u brodsko računalo trebalo unijeti i podatke o procijenjenim koordinatama i brzini plovila. Sateliti su se nalazili na orbiti udaljenoj od Zemlje 1100 km, a 1989. sustav TRANSIT je činilo
12 satelita.
Sustav TRANSIT-NAVSAT je 1996. stavljen u mirovanje, ali nije i ukinut, nakon stavljanja u funkciju modernijeg i danas aktualnog sustava GPS, Global Positioning System NAVSTAR. Stvoren 1973., postao je potpuno operativan tek 1994., a njime upravlja Ministarstvo obrane SAD-a. U početku je konstelaciju činilo 24 satelita postavljenih na cirkumpolarnim orbitama udaljenim od Zemlje približno 20.200 km. Sateliti su postavljeni na raznim orbitalnim planovima čiji je nagib prema Ekvatoru 55 stupnjeva. Vrijeme kretanja satelita oko Zemlje je približno 12 sati, tako da je svaki satelit vidljiv barem 5 sati s određene pozicije. Kako bi se dobio trodimenzionalni položaj broda, potrebna su najmanje četiri satelita istovremeno.
Zasada, umjetno zviježde GPS-a čini 31 satelit, od kojih su 24 operativna, a sedam njih kruže orbitom kao zamjena u slučaj kvara ili potrebe kalibriranja jednoga od njih. Svemirski dio stalno nadziru zemaljske stanice, takozvani kontrolni sustav koji čini šest stanica postavljenih duž ekvatorijalnog pojasa: glavna stanica je u Colorado Springsu, zatim nadzirne stanice su u Cape Canaveralu, na Havajima, na otoku Diego Garcia, na otoku Ascension i na atolu Kwajalein, te postoje još tri pričuvne stanice. Postaje nadziru djelatnici Vojnog zrakoplovstva Sjedinjenih Država.