Koloplet škerca, ribanja, običaja i traganja za korijenima što ga prosipaju Užance dok Tovareča mužika udara Šjora Maru štrambaceru toliko se usidrio u Sali da ih čini posve različitima od većine jadranskih fešti.
Teško će tkogod, kad tjedan dana pred Veliku Gospu veže u saljskom portu pa ga iz popodnevnog pižolota bunovna trgne buka rogova što se stapa u prepoznatljivu melodiju Šjora Mare štrambacera dok bubanj i sumpreš udaraju ritam, razumjeti duh koji se za njom vuče. Promislit će da je riječ o pukoj predstavi za turiste i da bi zapravo mogli početi koju uru kasnije kad se glava, još teška od prethodne večeri i prijepodneva u Maritima malo razbistri. A upravo o tomu se radi.
Povorka što se tog prvog kolovoškog petka lijeno kretala tamo od Mardešića prema Portu s Tovarećom mužikom obučenom u mornarske maje na čelu, pritrujena je povišću, kazao bi pjesnik. Mužika sa kapelnikom koji ju predvodi, dvoredom rogišta i bubnjarima na začelju, ribarima što na ramenima vuku ogromnu mrežu, a za njima žene u nošnjama s teretom na glavi, ribarskim kašetama, barilima, vedarcima, demejanama, kao da je krenula u potragu za nečim uzvišenim. Publika sastavljena od domaćeg svijeta i furešta promatra ih s pomiješanim osjećajima. Jedne dok povorka prolazi prožimlju trnci jer se sjećaju djetinjstva, svojih nonota i nona i njihovih života i priča, a drugima je to tek slikovita zabava za turiste.
Bit će da je u Salima ipak riječ o nečem važnijem i vrjednijem. Užance nisu samo smotra, prilika za susret i zabavu. One su potraga za identitetom što se gubi u globaliziranom svijetu interneta, turizma, nautičara koji misle da im porat poznaju bolje od njih samih i novca. One su vapaj za povratkom svih raseljenih od Zadra pa do Novog Zelanda i Čilea, ne samo desetak dana ljeti i na mjesno groblje nego za stalno, da ih pomlade i osvježe krv. Htjeli bi njima kazati generaciji beach partija i DJ-eva da se ovdje surovo živjelo i teško preživljavalo ribareći i soleći ribu, radeći u polju i među maslinama, ali da se znao red, da je postojao brušket, sveta nedjelja, gospoština i zajedništvo. I ona tvrda, gruba zajebancija koju preživiš pa postaješ jači. Kazuju da se ovdje išlo i u škrto polje i na bogato more na kojem se za nevera spašavao goli život, da se živjelo od mraka do mraka, da je sardela bila hraniteljica kako je to svuda na otocima bilo. I da je prije 110 godina jedan Komižanin stigao ovamo i napravio tvornicu za koju su svi radili i od koje su svi živjeli.
