Bunaca je na Jakljanu. Na mirno se more spustila neka sveta tišina. Pred nama je bljeskao Mljetski kanal, tamo dalje prema pučini gordio se možda najljepši otok na Jadranu – Mljet. Kao da ništa nije disalo ne samo na površini, već i u dubini mora gdje smo spuštali naše bulentine. Nit’ se što miče, niti što tiče, kako se zna reći. Svejedno, bilo je lijepo. Ali to blaženstvo i sva ta ljepota nikako da poništi smrtni strah koji sam doživio baš na tom mjestu. Ili malo prema prema pučini. Uvijek kad se toga sjetim, naježim se i otada nekako zaobilazim Jakljan, iako je ponekad baš tu, po ulovu znalo biti izdašno.
Uporno smo spuštali udice s dobrom ješkom, kontrirali na svaki pomak, na svaki dodir, ništa se nije nabolo… A onda, kao da su ispaljena s neke lansirne rampe, kraj naših su glava prozviždala “Krila Jadrana“. Nažalost, nismo bili osvijetljeni. Skamenili smo se od straha i dugo vremena nismo dolazili sebi. Kad smo se malo smirili, odlučismo poći doma i nervozno skupljali stvari.
O dupinima sam se naslušao mnogih čudnih priča, no ja vjerujem u one koje sam osobno doživio, a ovo je jedna od njih… Opazim u jednom trenutku dupina kako prilazi barci, želeći upitati: jeste li u nekoj nevolji, ljudi, mogu li vam nekako pomoći? Kako mi je samo takvo nešto moglo pasti na pamet? Međutim, kad su u pitanju ovi inteligentni, druželjubivi, zaigrani i umiljati stvorovi, onda ništa nije nemoguće. Dupin se malo provrtio oko barke i onda otplivao. Zet reče da provjerim je li dobro vezana minijaturna barčica, neko jadno koritance koje smo vukli za sobom, tek tako, da se nađe ako zatreba, a zapravo nam nikad do sada to koritance, vezano na petnaestak metara konopa, nije zatrebalo. Sve je bilo spremno za polazak, kad se opet pojavi dupin izviđač, vodeći za sobom čitavo jato. Pokaza svojoj dupinskoj škvadri da je ovo mjesto kao stvoreno za igru, vinu se u zrak i preskoči konop na kojemu je bilo vezano naše koritance. Učini to i s druge strane, slijedili su ga i ostali, izvodeći najčudesnije vratolomije. Kao da su nas htjeli udobrovoljiti, zabaviti, poigrati se, zadiviti i to nam zorno prikazali: tako se to radi. Bili smo zapanjeni ovim veličanstvenim prizorom. Bio je to najljepši cirkus koji sam ikada vidio u životu i koji nikada neću zaboraviti.
Iako smo se doma vraćali bez ijedne ribice, bili smo nekako ispunjeni dobrotom i umijećem stvorova koji su nam bliži nego što smo to ikad mogli zamisliti.
