Ribar plete mrižu svoju
Jedni kažu da je ima sve manje, drugi da su došle neke nove vrste koje progone one koje ovdje žive oduvijek, treći da se lovi sve više i previše, četvrti da je jedemo premalo, peti da će Europska unija dokinuti ribolov… Tražeći odgovore na ova pitanja u predblagdansko doba kad bi nam se svakako trebala naći na stolu, zamolili smo našeg Marka Vučetića koji se vratio svojim hvarskim ribarskim korijenima da nam ispriča što razlikuje današnji ribolov od negdašnjeg. Vlasta Franičević nam je rastumačila kako akvakultura može doprinijeti da riba bude što pristupačnija svima. Ivana Stojnića posjetili smo u njegovoj tvornici ribe u Višnjanu. Pokazao nam je što radi i kamo odlazi riba što se u Jadranu lovi. (…)
Sve u svoje vrijeme
Znalo se kad se panulaje na gofa, kad na biliznje, a kad na zubaca. Znalo se kad se love lignje, kad kinjezi, kad šparići, a kad fratri. Prvo su se pojavili puretići, ubrzo ehosonderi, pa radari, GPS fishfinderi, sonari za skeniranje i sto raznih drugih uređaja
Živjeti uz ili na moru a ne loviti ribu gotovo da je nemoguće. Rijetki su koji toliko zaziru od mora da se ne usude ni baciti udicu s rive. Neki će loviti zbog strasti, neki iz potrebe, a neki samo da im vrijeme prođe. Ovima posljednjima i nije bitno uloviti ili ne neku ribu, važno im je da se ćuti dah moćnog plavetnila. Dakako, s ulovom je povezano i spravljanje obroka, posebno onoga ribarskoga. Naime, razne ribe su se lovile sezonski pa su i jela bila sezonska. Štoviše, način spravljanja pa i prilozi bili su sezonski. Istina, postojale su vrste riba koje su uvijek, u svako doba godine, bile izvrsne i tražene kao trlja (barbun) ili salpa. Njima bi se mogla pridodati još koja, ali ribari bi nevoljko jeli ribu izvan štajuna (sezona, dob) u pravilu ne odobravajući takvo što. (…)
Akvakultura
Samo Grci na području Mediterana jedu manje ribe od nas. Potrošnja u Italiji, Španjolskoj i Portugalu dvostruko je i trostruko veća
Prema zadnjim podacima kojima raspolažemo, danas trošimo oko 20 kg raznih proizvoda ribarstva po stanovniku godišnje (domaćih, uvoznih, morskih, slatkovodnih, prerađenih, svježih, ribe, školjkaša, rakova, glavonožaca), dok europski prosjek iznosi 24,4 kg. Nije to tako loše, s obzirom na to da smo prije desetak godina jeli tek oko 10 kg tih proizvoda godišnje. Vjerojatno su brojke i nešto veće. Naime, pored sigurnih podataka o količini gospodarskog ulova i proizvodnje u akvakulturi, podaci o količinama ulova iz rekreacijskog i sportskog ribolova tek su procjena, a znamo da nema te kuće na otocima gdje netko iz familije barem ne baci tunju, vršu ili skosavicu, a sve što se ulovi sigurno se i pojede! Međutim, uspoređujući se sa zemljama EU na području Mediterana, jedini koji jedu manje ribe od nas jesu Grci, dok je potrošnja u Italiji, Španjolskoj i Portugalu dvostruko i trostruko veća. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.
Tekst: Marko Vučetić, Vlasta Franičević i Marin Srzić