Čudni su životni puti! Krivudavi, zamršeni, nikad ne znaš što te čeka iza kantuna. U tren ti se čini da si nešto vidio, a već sljedeći treptaj oka te u potpunosti razočara. Nit si vidio ono, nit si vidio ovo. Ništa. U biti kad malo razmislim, cijeli se život svodi na neke rãpe (neki bi rekli buže ili rupe). Bile one ovakve ili onakve. Stalno nešto izlazi ili ulazi, sad s ove sad s one strane. I ritko i gusto, pa kruto, a može i mlohavo, pa smočeno pa suho nekada komotno, a nekada tisno. E tako je započela i ova priča. Moj dobar prijatelj, ma što dobar, najbolji, Jakov Dujmović zvani Bulić, po običaju nije mogao stati s mirom nego se zaputio obilaziti u makiji zapuštene gomile između kojih su nekada, u malo škrte zemlje, bili posađeni vinogradi, moguće i maslinici. Davno je to bila obrađena zemlja, a sada ju je osvojio bor i makija. Usput, što mislite je li bor na „prepad“ osvojio tu zemlju dok su tamo još bili vinogradi, ili vinograda više nije bilo (čovjek se ostavio obrađivanja zemlje) pa je tek tada bor „osvojio“ u biti napuštene „položaje“? Ha? Toliko o mrskom boru! Da se odmah razumijemo, ne dolazi u obzir da vam otkrijemo točnu lokaciju poprišta ove priče. Sve što, vidjet ćete poslije, iz razumljivih razloga možemo reći, to je da se priča odvija u bližoj okolici grada Hvara. Dakle, prča se događa na moru, ali ne baš onako kako ste zamislili. Nego vratimo se rãpi (buži)!
