Hvaru i Visu i njihovim najvećim satelitima, Šćedru i Biševu privržen sam još od doba kad se do njih doplovljavalo pasarama i gajetama, kad su se nautičari zvali Joša i Renata Horvat, Pia i Pino Mlakar, kad je Edo Murtić brodio Skitnicom, dok su regatama vladale Podgorka, Vesna, Divna i Bobara i kad su do njih plovili vapori pa je i običan povratak obiteljskim korijenima na Visu ili posjet prijateljima na Hvaru bio događaj koji se pamti i prepričava. Bijaše to doba djevičanstva ovih otoka makar već oskvrnutih. Hvar je već tada bio napućen turistima, a Vis okupiran vojskom i zatvoren za strance. Ali čim si zagrebao ispod te glazure kasnih šezdesetih ili se maknuo iz porta vratio si se u mirise i boje škoja, lavande, loze, tovara, uvala u kojima nije bilo nikoga i težačkih sela po unutrašnjosti koja su hranila otočke gradiće. Te plovidbe do Pokrivenika, Stinive, po koji put do Šćedra pa od Visa do Komiže, kupanja u djevičanskoj Srebrenoj, Milni s pet kućica, Zaglavu i posvemašnja osama na moru slika su koju uvijek vratim kad tamo otplovim.
Vratila mi se pred oči i prije petnaestak dana, jedne srpanjske nedjelje kad sam se ujutro završavajući jednu od ovogodišnjih plovidbi oko Hvara i Visa, zaputio u marinu Baotić u Segetu Donjem. Nakon što sam ploveći uz zapadnu obalu Šolte i Čiova susreo barem osamdesetak jedrilica i motornih brodova kako hitaju upravo ovim vodama, prizor koji sam ugledao sat vremena nakon što sam se vezao u marini ostavio me bez teksta. Malo prije podne uz zapadnu puntu Čiova istodobno je prolazilo barem dvije stotine brodova svih veličina i tipova. Ponajviše čarteraša, ali bilo je među njima i velikih jahti i malih brodica. More se u mirno, zabonacano jutro pjenilo, a prizor je neodoljivo vukao na usporedbu s rush hourom na ulicama kakvog velegrada. Gdje će svi ti, pobogu, vezati kad stignu do uvala i porata koje smo za ovaj naš prilog odabrali.
