Nekidan smo teta i ja gledali na televiziji emisiju o jednom mladiću koji živi na jednom našem otoku, u kojoj on kaže kako se čudi nekoj fameji koja je odlučila doći živjeti na taj otok. Da se on tu nije rodio, kaže, nikada ne bi tako nešto učinio. Taj nas je mali pogodio u dušu. Teta i ja samo smo se pogledali i nije bilo potrebe da bilo što kažemo jedno drugome. Svaki za sebe žalili smo sebe i one jadne što su došli. I svaki za sebe bili smo nekako ponosni i sretni što nismo nigdje otišli, a onda smo još bili sretni i radi te fameje što je napokon pronašla svoj otok. Kamera je zatim prikazivala pustu valu zimi, brodove u bonaci i jednog jedinog čovika kako šeta, uživa u toj romantičnoj situaciji, tuži se, hvali i plače u isto vrijeme.
Sjetili smo se jedne naše prijateljice koja nam je ispričala kako ju je prošle zime jedna učiteljica joge zvala da joj se priključi u terapiji bubnjanjem. Udaramo u bubnjeve zajedno na nekoj siki blizu mora i nakon pola sata počnemo plakati kao mala djeca, tako da sve izađe iz nas. Poslije toga si kao neka nova osoba, nekako sve lakše podnosiš. Ma šta će meni to, kaže joj naša prijateljica, samo bih gubila vrijeme. Ja ti, kaže, počnem plakati odmah ujutro čim otvorim oči i shvatim gdje sam. I nakon pola sata, kad popijem kavu i razbudim se već sam druga osoba i puno mi je bolje.
Da li bi taj mladić i moja prijateljica, razmišljamo, tražili bubnjeve i suze da im vrate samoću kad bi, nekim čudom, živjeli u gradu, okruženi obavezama koje bi zahtijevale da neprestano budu među ljudima? Da li bi se te užurbanosti htjeli riješiti kao i ove samoće? Da li smo, razmišljamo, po toj želji jednaki? I zašto istovremeno žalimo i pozdravljamo odluku one obitelji da promijeni jedno za drugo, ako je to jednako? Da li je to samo zato jer ne znamo?
Možda tako mislimo, razmišljamo, zato jer smo izgubili dodir s našim nasljeđem, našim poslovima, zanatima i znanjima koji su se sakrili ili potpuno nestali u našim apartmanima i restoranima, izletničkim brodovima i trenutnim mnogobrojnim i nevažnim poznanstvima. Jer, čini nam se, morali bismo pouzdano znati da li možemo ovdje biti sretni i ostvariti onakav život kakav bismo htjeli, bez bubnjeva. Ali zimska agonija nakon kratke, urnebesne turističke sezone koja nas je svih okupila u svoju dobro plaćenu momčad, novo je iskustvo istinske samoće koja ne donosi mir kakav želimo, već nemir koji ćemo, uskoro, pokazati drugima.
S tom nemirnom samoćom u prsima šetamo danas svojim vinogradom, naoružani ljutnjom i prezirom prema svima koji se čude da ga nismo napustili, jer kažu, samo jedan uspješan dan u sezoni može otkupiti cijeli urod. Kao što i jedna uspješna sezona može otkupiti cijeli jedan smisleni život. U tom našem jutarnjem obilasku diramo loze i govorimo im da se strpe. Možda budemo imali sreće da i naš otok naseli netko tko bi ih htio otkupiti.
