Nama koji pamtimo doba prije Jadranske magistrale ti su brodovi u srcu. Sjećam se kako se na mulu u Makarskoj, danas punom minicruisera i izletničkih brodova, skupljalo pola mjesta ne bi li dočekalo Nazora, Gundulića ili kojeg drugog pjesnika što je držao prugu sa Splitom. Odlazilo se njime doktoru ili u kakvu veliku kupovinu, na studije. Trubili su ti vapori – tako smo ih zvali makar u njima nije bilo parnih strojeva – dugo i tužno kad se iseljavalo put Amerike, Australije ili Novog Zelanda. Stizali su njima turisti, plovili su oni zabonacanim morem, tukli bure i juga. Pristajali su na mjesne gatove i minijaturne rivice u otočkim portićima, a manovra je bila prava umjetnost. Uživali smo gledati vrtlog pod krmom kad bi zašijali i sklad posade koja ih je privezivala, natezala i otpuštala špringove. Marendavalo se, kartalo i ćakulalo u vječno zadimljenim salonima. Znali smo im imena i klase napamet. Većinom građeni poslije Drugoga svjetskog rata, neki i s dna mora podignuti i obnovljeni, bili su život Jadrana. I njihove posade izgledale su nam nekako uzvišeno. Ponosni kapetani, užurbani časnici, spretni mornari, kogo i makiništa koji bi izašli na palubu tek kad bi na stol iznijeli marendu i kad bi se brod privezao, a motor ostao tući svoj lagani ritam. Kad je došla cesta, razrijedile su se uzobalne linije, a oni su počeli nestajati. I na otoke smo htjeli stići brže. Pojavili su se hidrokrilci, katamarani, a pjesnike i gradove zamijenili su trajekti što samo imenima koja nose na njih podsjećaju. Ponekad izgledom brodovi, a nekad prave šlape i šešule, iz srca nam ih nisu mogli istisnuti. I neće!
Od te silne flote ostala su još tri. Postira što plove između Dubrovnika, Kalamote, Lopuda i Šipana. Tijat što prometuje od Šibenika put Zlarina i Prvića i Premuda koja Mali Lošinj povezuje s Unijama, Srakanama i Suskom. Doduše samo su se Postira čitav vijek tako zvala, u bivšoj državi valjalo je počastiti sve gradove pa tako Tijat bijaše Ohrid, a Premuda Tuzla. Tri časne starine građene 1955. (Tijat), 1957. (Premuda) i 1963. (Postira), premda uredno održavani i pred koju godinu obnovljeni, nose na sebi tragove bezbrojnih pristajanja, milijuna putnika što su prevezli, tko zna koliko preplovljenih milja. Nema na njima prostranih i svijetlih salona poput onih na novim trajektima, ali nema mi većeg gušta nego stupiti na skalu pa zakoračiti na brod i s krme se uspeti na putničku palubu, pronaći mjesto i pustiti mislima teći u neko prošlo svršeno vrijeme. Pa se spustiti u salon, onaj u razini palube ili donji gdje se more gleda kroz minijaturne fineštrine. Tu sjedi domaći svijet, onaj što ga na brod dovodi posao i potreba da se njime negdje stigne. Znade se na brodu naći i tkogod na svome posljednjem putovanju. Ne znam da li i za njega valja kupiti kartu i da li ima otočku povlasticu, ali obično ga smjeste uz bočni prolaz, onaj uz koji se ne pristaje, da ne smeta jadan previše. A palubu ljeti zauzmu stranci kojima je naš stari brod još jedna turistička atrakcija. Ne znam što bi kazale naše none pred svim tim mladim, polugolim i obično raspojasanim svijetom.
