Kako bi namaknula financijska sredstva za izgradnju, Deputacija Tršćanske burze je 11. ožujka 1816. godine izdala 350 dionica. Do zaključenja prodaje, 17. lipnja, prodano je 277 od potrebnih 350 dionica, nominale od stotinu florina. Prvih osamdesetak dioničara kupilo je uglavnom po dionicu ili dvije. Najvećim dioničarima postale su tršćanske tvrtke Camera Asssicurazioni, La Nuova Societa Greca d’Assicurazioni i Il Banco Asicurazione Marittima s 24, 21 i 18 kupljenih dionica. Preostale dionice zadužila je Deputacija.
Zemljište za gradnju svjetionika u Savudriji kupljeno je od privatnog vlasnika u dva navrata, za ukupno 300 florina. Kupoprodajni ugovori s Carlom Appoloniom sklopljeni su 1817. godine za zemljište prvog objekta, a krajem 1819. za buduću zgradu svjetioničara i vrtove. Trošak izgradnje svjetionika Savudrija narastao je s predviđenih 17.000 na konačnih 38.372 florina.
Premda je za gradnju temelja i zgrade korišten kamen izvađen na samoj lokaciji, budžet za izgradnju dviju lanterni (savudrijske i tršćanske) premašen je već nakon dovršetka prvog svjetionika. Deputacija se morala kreditno zadužiti za premašeni iznos pa će morati prolongirati planove za gradnju premanturske i tršćanske lanterne. Od dana paljenja svjetla Deputacija Tršćanske burze smije naplaćivati plovilima taksu za svjetionik, koju su nazvali lanternaggio. Pomalo nespretan hrvatski izraz je svjetlarina. U početku se naplaćivala ovisno o nosivosti broda, odnosno količini tereta i broju svjetionika koje je brod koristio na svojoj ruti. (Više pročitajte u Moru.)
