Vrijeme se privremeno smirilo. Za 12 sati plovidbe trebali bismo stići u luku. Po ovako mirnom vremenu neće biti problema. U 16 sati ugledali smo u daljini siluetu rta Karaburun. Luka je s njegove južne strane i još je prilično daleko. Blagi vjetar koji nas je do maloprije pratio iznenada je pojačao i ubrzo se pretvorio u pravu oluju s istoka. Mirno more učas se prekrilo velikim valovima s bijelim krijestama koje jure prema obali. Valovi su svaki čas sve veći. Dolaze nam s lijevog boka i opasno nas naginju. Već grabimo vodu.
Palimo motor i skidamo glavno jedro. Ostaje za svaki slučaj samo flok. Moramo okrenuti brod prema valovima da nas ne tuku po boku. Time se i udaljavamo od kopna. Što dalje na pučinu, jer postoji opasnost da nas more baci na strmu, stjenovitu obalu. Pao je mrak, a naš se položaj ne poboljšava. Naslućujem da će ovo biti vrlo burna noć, jer je već vrlo upitno hoćemo li se domoći luke. More je podivljalo. Valovi bijesne kao da više nikad ne namjeravaju prestati. Brod posrće i naginje se. Nebo je oblačno i sada plovimo kroz neproziran mrak. Za kormilom sam i vrlo sam umoran, a Marta je uz mene da mi pomognem ako ću što trebati. Ne vidi se više smjer valova.
Počela je kiša, a Jerko ne želi biti sam u kabini. Sav mokar skupio se na palubi iza kormilarnice i hladno mu je. Marta ga privija uza se. Pokrila ga je šatorskim krilom da ga zaštiti od vjetra i vode. Još nije pola noći i ima još najmanje šest mučnih sati do svitanja. Valjda će onda vjetar malo popustiti. Kao odgovor na to počeo je puhati još većom žestinom. Ali brodić se izvrsno drži, ne da se. Najveći strah je minuo. Spava mi se, jedva gledam.
