Sunce nemilosrdno peče. Na nebu nema ni oblačka, a “Vila Velebita“ lagano klizi mutnim sivozelenim vodama Dunava kroz Vlašku nizinu. Plovimo prema bugarskom gradu Vidinu na desnoj obali. Polako vršimo pripreme za pristajanje. Na gatu već vidimo odbor za doček: carinik, milicioner i predstavnik lučke kapetanije. Prvi kontakt je uspostavljen. Sve je prošlo dobro osim što su nam zaplijenili reviju Start sa slikama golišavih ljepotica. Carinik s visoka kaže da je ružno vidjeti golo žensko tijelo. No spremio je časopis i ponio ga sa sobom. Vjerojatno zato da ga pokaže i drugoj smjeni. Jedva smo dočekali da napustimo brod i protegnemo noge u šetnji gradom. Razgledali smo staru srednjovjekovnu tvrđavu Baba Vida podignutu na rimskim temeljima. Glomazno, čvrsto zdanje najviše je oduševilo Jerka, naročito svojim topovima i katapultima.
Opet smo na vodi. Pred nama se gotovo u nedogled pruža Dunav, razgranat u mnoge rukavce, močvaran i pun otočića i sprudova. Koji je kanal plovan? Ne vidimo oznake. Kao za inat na vidiku ni jednog broda da bi se po njemu ravnali. Zalutali smo! Sjetim se kako su novinari Vjesnika pisali da u ovom području ima pljačkaša – riječnih pirata sa svojim brzim brodicama. Kod nas nemaju što opljačkati, ali bolje da se ne sretnemo.