U Hrvatskoj je već preko stotinu koncesioniranih sidrišta i taj se broj neprestano povećava. Nalaze se uglavnom u najzaštićenijim uvalama u kojima su nautičari, ali i ribari, ronioci i drugi što plove oduvijek sidrili i tražili zaklon. Imajući u vidu da je oblik noćenja sidrenjem, odnosno vezanjem za bovu ugodniji i za onog koji plovi i za županiju i za koncesionara, negdje moraju postojati granice, pravila i zdrav razum. U novom broju Mora donosimo komentar triju problematičnih pitanja nedovoljno kontroliranog širenja i načina upravljanja tog oblika boravka na moru. Kako su prirodne uvale oduvijek služile za sklanjanje u lošim vremenima, jedan od problema je što mnoga sidrišta ne dozvoljavaju boravak upravo za takvog vremena, pa se postavlja pitanje koja im je svrha i jesu li uopće sigurna? Također, kako se prema dvama različitim tumačenjima zakona plovilo ne smije usidriti 150, odnosno 300 metara od koncesioniranog sidrišta, u praksi to znači da se ne smijete usidriti u gotovo ni jednoj uvali gdje postoji koncesija. Drugi je problem pretjerano širenje tog oblika sidrenja, koje prema zakonu svaka županija određuje sama. Budući da se radi o vrlo jednostavnim i malim ulaganjima, sa zajamčenim visokim prihodima, županije pretjeruju u koncesioniranju divljih uvala, što će definitivno imati posljedice za nautički sektor. K tome, problem je i nerijetko previsoka cijena za uslugu. Treći problem je primjer potencijalno opasne prakse koje donose koncesionirana sidrišta, tzv. parkirališta za brodove, odnosno sve češća pojava u Hrvatskoj da se u sidrištima plovila vezuju za bove u nizu poput automobila, što je naravno van svakog pravila o sidrenju i potencijalno vrlo opasno u slučaju nevremena. Zajednički nazivnik navedenim problemima je unosan posao za koncesionare i županiju, na uštrb nautičara, turista, domaćih i stranih zaljubljenika u prirodu, jedrenje, ronjenje i plovidbu našim morem.
