Masline nisu rodile ove godine, vinogradi su podbacili zbog bolesti, dozvolu za obiteljski ribolov nismo dobili, na biro za zapošljavanje od kojeg bismo mogli dobiti neku pomoć ne možemo se prijaviti, jer ova naša znanja o zemlji i moru nisu nikome više potrebna. Na turizam se nismo odlučili jer ne možemo svake godine čekati deset mjeseci da bismo dva mjeseca radili i nadali se da od toga možemo živjeti kao normalni ljudi. I ekonomski i ljudski. Tako nam je sada doma, pala su nam krila, za stolom se šuti i čeka kad će ova naša dva hoštoplera dignut sidro i napustit fameju, jer se i njima odjedanput čini da bi negdje drugdje moglo biti bolje. Uostalom, sezona je davno prošla i onu crkavicu koju su zaradili davno su potrošili za bolji život.
Bojimo se da nas neće na kraju imati tko pokopat.
Bilo je godina u našem životu kad nam je bilo puno gore, kad su se brojili zalogaji i strepilo kad će nam isključit struju, jer je nismo imali čime platiti. Roba koju smo nosili odvajala se od mode u komadima od istrošenosti, ali smo uvijek nekako to krpali i znali smo da nas otok i ljudi sa kojima smo živjeli neće napustiti. Sada nam se čini da nas je naš otok napustio i da smo ostali sami sa svojim zanatima, bez brodova i fabrika, bez ljudi koji svakog dana nešto rade i stvaraju. Čini nam se da je naš otok otplovio sa nekim snažnim vanbrodskim motorom na kakvog nismo navikli i ostavio nas da lebdimo u zraku, i da to nije san.
Ali pustimo plakanje. Subota je i umjesto da smo na rivi, vozimo se autom prema polju u kojem je kućica naših prijatelja lovaca, koji rade ručak za sve koji su dolazili ove zime da sa njima dijele radosti lova. Završetak lova mora biti poseban, makar ni dani provedeni u toj kući za vrijeme njegovog trajanja nije bio mačji kašalj. Spašavalo se od zimske izgubljenosti prehrambenim užicima i pričama do iznemoglosti, inatilo se samoći i besmislu, južinama i dosadama, glumilo se život kao u najboljim i najprestižnijim destinacijama na svijetu i ta je gluma bila bolja od tog života.
Od ranog jutra čiste se šljuke, prepelice i fazani koji su po najboljim francuskim i talijanskim receptima visjeli u konobi pet dana, iznutrice se čiste i pripremaju za paštete, zečevi se vade iz marinade, reže se kapula, isprobava prošek i suho voće, potražuje se najbolji francuski konjak za kraj, uzvanici dolaze sa najboljim bocama vina koje su proizveli ove ili neke druge godine. U svoj toj silnoj želji za savršenim trenutkom užitka koji mora opravdati cijeli jedan smisao sporog i upitnog života, nema mjesta za svakodnevnu tjeskobu i plakanje, začas se svita pretvara u privilegirane plemenitaše koji napokon mogu svoju samotnu nedodirljivost i dosadu pretvoriti u užitak postojanja. Zabrinuti i siromašni, oni kojima dobro ide i oni koji nikad ne bi otišli, oni koji su se vratili i oni koji sumnjaju, nezadovoljni i izgubljeni, cinici i hvalisavci, nepoželjni i poštovani, sumnjivi i naivni, petegule i rezervirani, svi su sad na okupu i smjerni da do kraja izuživaju ovaj rajski ručak i večeru, ne misleći na to da su se upravo na ovoj gozbi posvećenoj sebi samima, sa svojom različitošću,uvrstili u posljednje čuvare otoka na odlasku.
Jer jedan nakon svega kaže: „Pasti Boga, da je ovo bilo napravit onim mojim turistima ovega lita, ne bi se osvistili cili život!“
Gledamo ga, ali puštamo njegove riječi da proteku mimo nas. Želimo biti u nesvijesti.
Barem još ove večeri.