U podnožju skala mala je pjaceta. Nekada je odjekivala cikom, vikom pa i pokojom teškom riječju dok su djeca na pjaceti igrala mali nogomet. Pjacetu, koja je smještena iza Molega đardina, nazivali su Bankete. Danas ne možeš prepoznat pjacetu, a starog naziva još se sjeća samo pokoji „dinosaur“. Po skalama koje se penju pa gotovo do Fortice u pol njihove širine, pod zidom, u jutarnjoj hladovini smješteni su mali drveni stolići i kušini (jastuci) da vam ne bi bilo hladno za onaj stražnji, najdeblji dio ljudskog tijela. Skale su toliko postale omiljene da su zavidno popunjene, a za stol u podnožju na pjaceti i te kako se trebate pomučiti napose ako želite svježu jutarnju hladovinu obližnjega zida. Dakako, stol, hladovina i to jutarnja hladovina, a na što vas drugo upućuje nego na užitak prve jutarnje kave. Dobro, dobro, ne mora biti prva, ali užitak je neminovan! Svako jutro, bilo radnim danom, subotom, nedjeljom, praznikom ili blagdanom društvo se točno u osam i trideset okupi na kavi i čakuli. Svakodnevni tempo održava Jakov Dujmović Bulić, a nesebičnu potporu daju Mićo, Ive, Tonko, Joki (jedina žena u društvu), a ostali malo posustaju tijekom ljeta, ali zato sve nadoknade čim se furešti pokupe! Tako smo se i jednog jutra u ovogodišnjem kolovozu našli na kavi i dogovoru gdje ćemo u istraživanje! Ma bilo kakvo istraživanje! Glavno da se ide, a što ćemo naći? Uvijek ćemo nešto ili nekog naći, pogotovo u ovim ljetnim danima! „Jakove, što misliš, ta dva škoja bi bila dobra?“ „A, moguće? Na oni veći ima jedna rapa, a na manji možeš skupit luka!“ Društvo je napelo uši pokušavajući doznati kuda se spremamo. „Di ćete? Di ćete?“ „Vidit ćete!“ Onda primjene drugu taktiku ne bi li otkrili naše odredište. „A kad je partenca?“ „Popodne!“ „A to je onda blizu!“ „Tako je!“ Svi su se nezadovoljni razišli, a nas dvojica samo smo potvrdili šesnaest sati kao početak ekspedicije. Na rastanku morao sam mu dobaciti: „Ne zaboravi vino i vodu!“
