Ove jeseni talijanska udruga nautičke industrije, poznata UCINA, objavila je podatke o poslovanju sektora gradnje i održavanja jahti i brodica u Italiji. Oni pokazuju da se od 2,52 milijarde eura, koliko je sektor fakturirao u fiskalnoj 2014. godini, čak 1,1 milijardi eura odnosilo na održavanje i refit jahti. Dakle, u zemlji koja je i dalje na prvom mjestu po proizvodnji brodica i jahti za razonodu njihovo održavanje donosi praktično 44% prihoda. Nisu Talijani do toga došli niti preko noći, niti slučajno, niti su jedini u tom biznisu. Njihova tradicija gradnje jahti proteže se više od stoljeća unatrag. Gradeći ih razvijali su sve zanate potrebne i za njihovo održavanje pa je logično da su se, kako su u njihovim lukama i mnoge od njih na vezu, razvila brojna brodogradilišta specijalizirana za održavanje i refit jahti. Posljednjih desetljeća, kako raste broj velikih jahti, gdje Italija prednjači i u njihovoj gradnji, sve se više nastoji preuzeti u svoje ruke i njihovo održavanje. I u tome najslasnijem dijelu kolača, jasno je to i iz brojki, imaju itekako uspjeha unatoč velikoj konkurenciji španjolskih, francuskih, grčkih i turskih škverova na Mediteranu te nizozemskih, britanskih i njemačkih kad je o sjeveru Europe riječ.
Sve što Italija na tom području ima, već desetljećima Hrvatska nema. Ali ima zato za jahte bogomdan prostor plovidbe. I već to, unatoč činjenici da se velike jahte koje smo sagradili mogu nabrojiti na prste jedne ili dvije ruke, sve je više onih koje kod nas plove u sezoni ostajući i na vezu kraće ili dulje vrijeme. A kako je svaki brod, a pogotovo veća jahta živi organizam, na njemu uvijek valja ponešto popraviti. Dogodi li se kakva havarija pa stradaju osovine, propeleri ili podvodni dio, valja je izvući i popraviti, a ako je kod nas na stalnom vezu i redovito održavati. Tako se počela i kod nas, ispočetka pomalo stidljivo, a onda sve ozbiljnije razvijati ponuda takvih usluga. Moglo bi se reći da ona slijedi put mnogobrojnih tvrtki koje su se usporedno s razvojem nautičkog turizma razvile za održavanje brodica i manjih jahti kojih je samo u našim marinama vezano više od dvadeset tisuća. A tu je napravljen ogroman iskorak. Svatko od nas tko je bilo kakvu brodicu imao prije tridesetak godina, dobro znade da se u održavanju mogao osloniti isključivo na sebe i prijatelje. Meštri su bili rijetki, a glavni distributer rezervnih dijelova zvao se Motomarine u Trstu. Danas je samo pitanje koga izabrati da mu odradi sve što je potrebno na brodu.
Razvoj usluga održavanja i refita velikih jahti tako je i poslovna prilika koja se pruža zbog razvijenog nautičkog turizma, ali i bitan uvjet za njegov razvoj. U našim marinama vezani su sve veći brodovi, dvije marine imaju vezove koje mogu primiti i uslužiti i najveće jahte, dulje od 60 metara, onih za 40-metarske ima u desetak marina, megajahte ostaju na zimskom vezu i u lukama i sasvim je logično da će ih biti i više budemo li im pružali sve usluge koje su im potrebne. Zato smo odlučili obići nekoliko naših brodogradilišta koja se bave održavanjem i refitom velikih jahti, porazgovarati s ljudima koji ih vode i raspitati se o njihovom poslovanju, iskustvima koja su stekli, načinu na koji su se morali organizirati, uvjetima koje moraju ispunjavati i opremi koju moraju posjedovati kako bi se uopće mogli baviti tim poslom. Pitali smo ih i za propise, oporezivanje i uopće tretman takve poduzetničke djelatnosti kod nas. Zanimalo nas je i to kolike su šanse za daljnji ozbiljan razvoj održavanja i refita i što brodogradilišta i država moraju činiti kako bi se on doista i dogodio.
Da bi se uopće moglo raditi na održavanju velikih jahti, osim osposobljenih ljudi i kooperanata potrebna je i odgovarajuća infrastruktura. Ponajprije su to uređaji kojima se brodovi vade na suho – dokovi, navozi, travel liftovi, hidraulični transporteri, a potom i hangari u kojima se mogu obavljati svi poslovi a da brod bude zaštićen i da se poštuju ekološki standardi.
