Idemo, pođite za mnom, sa širokim osmijehom zadovoljstva dobro obavljenim poslom dočekala je Vedrana i mene Mirna Kovač Bašić, voditeljica Nacionalnog pomorskog centra za prikupljanje podataka kad smo prve srijede u travnju stigli pred zgradu Policijske uprave zadarske, smještene u dijelu vojarne bivše vojske u kojoj sam i sâm, nota bene, početkom osamdesetih odgulio prvih šest mjeseci vojnog roka. Nema više one visoke ograde i stražara, tek ljubazan službenik na porti i evo nas začas u poznatom hodniku pred vratima prostorije Centra. Unutra je tiho – tri službenika pomorske policije sjede za kompjuterima i motre ekrane. Uobičajen je lijep proljetni dan, na zaslonima karte s nekakvim trokutićima, povremeno slike, a u ruci miš. Na zidu četiri velika ekrana povezana u cjelinu. Ništa se neuobičajeno ne događa, ali nikad se ne zna… Mirna, koju poznajemo još iz Zagreba, odakle je sa suprugom preselila u Zadar, upoznaje nas s posadom – Ivom Mustačem, analitičarem, Predragom Županovićem, šefom smjene i Milenkom Tokićem, operaterom.
Koji dan ranije ministar Vlaho Orepić predstavio je Centar javnosti i novinari ih otada opsjedaju. Malo smo im dodijali, ali za nas iz Mora uvijek imaju vremena. Uostalom, ono što napišemo pročitat će nautičari, a oni će već za mjesec dana postati najbrojnijim plovilima na Jadranu. Osim toga, veliki dio njih u hrvatske teritorijalne vode uplovljava morem, a osnovna funkcija Centra je nadzor državne granice na moru. A baš Centar zajedno s drugim dijelovima pomorske policije nju podiže na posve novu razinu. Naravno, otkako je prije koju godinu započela izbjeglička kriza zaštita morske granice zemalja EU, ali i sve češće traganje i spašavanje migranata izbijaju u prvi plan. Dobro se sjećamo lanjskog slučaja spašavanja 68 migranata koji su spašeni i koje je Obalna straža doteglila u Dubrovnik makar su se zapravo iz Albanije htjeli prebaciti u Italiju, što je najčešća jadranska ruta krijumčarenja ljudi.
