Samo korak dijeli nas od trenutnog, nemjerljivog i bezgraničnog odmora − korak u podmorje, zaron u drugi svijet. I za to vrijedi riskirati!?
Ej, jesi živ? − Jesam, kakvi ste vi? Srela se tri lika. Prvi je Dubravko Baotić, stručnjak za sportsko rekreativno ronjenje i podvodni ribolov puškom. I3 CMAS. Vodootporna enciklopedija ronjenja. Njega pitaju i oni koji znaju. Drugi je Davor Majkić, superintendent u inshore i offshore ronilačkim radovima. Sudski vještak za ronjenje i ronilačke radove. Obitava u Africi i Aziji. Pojavljuje se i u nekim dijelovima Srednje Amerike. Lako ga je pronaći, otvoriš breaking news na TV-u, tamo je ili upravo stiže jer mu kasni avion.
Treći je naš prijatelj Alan Smojver, profiliran za inland ronilačke radove. Specijalnost su mu podvodne tehnologije. Svašta su pod morem doživjeli. Pa su nam odlučili ispričati kako to izgleda kad si blizu utapanja a preživiš. Ne bismo li i mi nešto naučili. A usput su se i malo zezali.
‘Korak nas dijeli od trenutnog, nemjerljivog i bezgraničnog odmora’
Near drowning? To ti je kad ostaneš bez zraka i padneš u nesvijest ispod površine. Near drowning ti je i kad dođeš doma i ne doneseš plaću. Usudi se to učiniti i bit ćeš nagrađen pravim gušenjem. Near drowning je kad si u barokomori, u saturacijskom ronjenju i imaš još osam dana do izlaska. Operater barokomore te obavještava da je upravo supruga zvala preko satelitskog i kaže da joj je kartica prazna.
Naravno da svaka poštena barokomora ima ugrađen bankomat u sebi. Ili kad ti tehničar javi preko interkoma da je kompanija bankrotirala i da neće biti plaće. A ti na 75 metara dubine u Dominikanskoj Republici. Dobro je da postoje dobre konobarice i prijateljice noći, koje sakupe novac za kartu da se možeš vratiti u Hrvatsku. I onda prvi put nakon tri tjedna pomisliš na cigaretu koju počinješ željeti znajući da se približava trenutak slobode, predlažeš zamjenu helija ili kisika dimom cigarete.
A sad malo ozbiljnije. Samo korak dijeli nas od trenutnog, nemjerljivog i bezgraničnog odmora − korak u podmorje, zaron u drugi svijet. Taj čin ulaska kroz vrata raja u slobodu i zaborav života kakav nam serviraju daje samo ronjenje!
VRATA (Dubravko Baotić): ‘Prvo pušku pa onda kolegu, profesionalac’
Običan dan, malo zapadnjaka, solidni valovi, bez sunca, rođen za podvodni ribolov. Prijatelj i ja se, po običaju, prebacujemo od pozicije do pozicije. Rekli bismo po naški − od frižidera do frižidera, u njegovom Boston Whaleru. I tako, mic po mic, do južnog dijela zapadne obale Malih Srakana. Često sam ronio na toj poziciji. Kamen, veličine manje sobe, na dubini 25 metara. Uvijek pun kavala i saraga koji se tu osjećaju sigurno. Iskreno, ne vjerujem da će im i danas biti tako.
Prvi zaranja frend, na njegovu molbu, jer još nikad nije tu ronio. Ostajem na površini čekajući njegov izron s informacijom gdje je riba. Iznenada loš osjećaj. Uron mu predugo traje, više od dvije minute. Uskoro se počeo nadzirati obris, bez pojasa s olovima mirno se uzdizao iz dubine. Par metara prije površine (!!!) ispada mu puška s lijepim konjem na strijeli. Nisam oklijevao, podronim, pokupim pušku i do njega.
Majstor, prvo pušku pa onda kolegu, profesionalac. Plutao je bez svijesti na površini. Da ne bude zabune, nitko bez utega, a u ronilačkom odijelu, ne pluta na leđima jer noge i ruke održavaju težište ispod tijela, pa je lice okrenuto prema dolje, uronjeno u more. U tom položaju i bez svijesti, bez asistencije druge osobe, možete slobodno pokucati svetom Petru na vrata.
A on te već čeka kao policija s radarom. Znao sam da imam vremena, jer je zbog anoksije došlo do grča glotisa, pa se još nije utopio. Ispucao sam svoju pušku i oba konopa prebacio preko lijeve ruke. Opet bravo, Dubi, samo se ugušio pa ti je jasno da je reanimacija ima realne šanse jer u plućima nema tekućine.
‘Čujem jaki hropac i vidim spuštanje prsnog koša’
Takvog besvjesnog plutajućeg ronioca moguće je okrenuti na leđa tako da mu se ruke prekriže iza glave i povuku na stranu pa se tijelo u vodi zaokrene. Učinih to bez muke, na licu je imao masku i disalicu u ustima, čvrsto stišćući zubima izdanke na usniku. Povukao sam snažno disalicu i iščupao je. Kako su gumeni izdanci ostali među zubima, mogao sam početi s umjetnim disanjem usta na usta. Lijevom rukom stiskao sam nos u maski, a desnom držao čeljust i usta otvorenima.
Kod prvog upuhivanja vidim da se jako napuhao. Poput balona, a zrak ne izlazi. Grč glotisa ne popušta prema van, pomislim, ako ga još jednom upuhnem napravit ću mu barotraumu pluća, a opet treba mu kisik, pa nek’ ide k vragu, upuhnem ga još jednom i nadtlak u plućima savlada otpor zgrčenih mišića. Čujem jaki hropac i vidim spuštanje prsnog koša. Trenutak poslije otvorio je oči, bio je doslovno zelen u obrazima, ništa nije govorio samo se s dva prsta pridržavao za mene dok sam ga vukao prema usidrenom čamcu nekih 50 metara dalje.
‘Nakon toga više se ničeg ne sjeća osim moje face kad je otvorio oči’
Ušli smo u čamac, tvrdio je da je sve dobro i da možemo nastaviti s ronjenjem pa smo se usidrili na Šilu u plićaku. Pokušao je zaroniti, ali brzo je odustao. Peklo ga je u prsnom košu pa smo se vratili doma. Poznavajući grizlija Dubija ne bi nas čudilo da mu je i priuštio barotraumu, ali mu je uskratio ćakule sa svetim Petrom.
Odmah je dobio visoku temperaturu zbog šoka u kojem se nalazio i tek ujutro osjećao se normalno. Ispričao mi je svoj dio priče, priznao je hiperventilaciju (svako voljno ventiliranje pluća iznad trenutnih potreba organizma) prije zarona. Na dnu se osjećao dobro, čak je malo meditirao gledajući ribe i na kraju odlučio pogoditi jednu kavalu. Krenuo je u lagani izron, a pojas s olovima otkačio je negdje na 14 metara kad je osjetio veliku glad za zrakom i nakon toga više se ničeg ne sjeća osim moje face kad je otvorio oči. Je l’ mu bilo žao što se nije utopio samo zbog toga koga je prvog vidio nakon reinkarnacije?
To što se onesvijestio dosta rano, još ispod 10 metara dubine, svjedoči o težini hipoksije u kojoj se zatekao organizam. Najčešće nesvjestica nastupa netom ispod površine zbog naglog pada tlaka i samim time naglog pada parcijalnog tlaka plinova u smjesi ili kisiku, ali u ovom slučaju debelo je ušao u hipoksiju ne dočekavši tu naglu promjenu tlaka i volumena.
‘Presudno je bilo okretanje lica prema gore. Ovako i dalje lovi ribe’
Puno puta analizirao sam situaciju u kojoj smo bili i svoje postupke. Možda se moglo i drugačije postupati i čekati da se glotis sam otpusti i da refleksno samostalno udahne zrak. Ipak, mislio sam da mu je kisik iz mojeg izdahnutog zraka potrebniji da ne bi trpio dodatna oštećenja zbog hipoksije.
Ej, možda se moglo učiniti na stotinu drugih načina, ali jutros smo bili na kavi s njim, znači da je to bio jedan od pravih načina! Možda sam mogao upuhavati kroz disalicu, ali to nisam probao. U svakom slučaju, ono što je bilo presudno je okretanje licem prema gore da ne udahne more i utopi se jer tad bi reanimacija bila teška i neizvjesna. Ovako i dalje lovi ribe, najčešće po egzotičnim zemljama.
Stručnjaci, anesteziolozi u to vrijeme su tvrdili da reanimacija u moru nije moguća i da se unesrećeni mora iznijeti van.
Stručnjaci su nas proglasili diletantima kad smo predlagali hiperbaričnu oksigenaciju za COVID-pacijente, pa kad je procurilo, evo hrpe novih prijatelja iz cijelog svijeta. Imao sam čast i priliku razuvjeriti poznatog rimskog doktora, specijalista medicine ronjenja, na jednom njegovom predavanju u sklopu tečaja apneje u Malom Lošinju. Vjerojatno je sad nekima puno jasnije kad čuju onu izreku “nikad ne roni sam”.
Pogled, riječ, dodir (Alan Smojver)
„Mama, mama, zaronio sam na sedam metara s maskom.“ „Dobro, dušo, daj sad uzmi ono smeće i baci ga u kontejner.“ Tako to počne. Bojim se visine, na tlu hodam kao po žici, ali ispod površine sam naučio kako se sigurno vratiti na žicu. Davor je bio padobranac, voli visine i polomio je vjerojatno sve kosti. Dubi je polomio dvije male, ništa, kaže ima čvrste kosti, ja tri. Znači nismo bili oni koji su slušali roditelje kad kažu „Ne sine tako, ozlijedit ćeš se”. Istina je da niti njima nije bilo jasno kako? i čime se mi to bavimo.
Nije istina, uvijek sam bio dobro dijete, prvu frakturu sam si složio tek u ranoj zrelosti, s punih 6 mjeseci. Čekaj malo, jesi li složio frakturu ili fakturu? Ako je ovo drugo, onda se stvarno radi o ranoj zrelosti. Prirodno je roditi se i umrijeti. Ono vrijeme između je ljudski vijek. Radost života u njemu određujemo sami, znanjem i vještinama. Problem nastane kad pogriješimo u onom što smo trebali znati. Sreća je u tome što se za nesreću moraju poklopiti tri neželjena događaja.
Subota, jutro, Preko. Vibrira mobitel. Prijatelj kaže da će me pokupiti i idemo na ronjenje. Prvo izvrtim u glavi sve padeže i kažem OK. Zaranjamo na Garbenjaku. Frend i frend, već na 40 metara. I ja isto. Stvar škole. Ali generalov sin drži se na 25 metara za stijenu.
O, o, Houston, imamo problem! Vratim se do njega. Prvo mu gledam zjenice. U gornjem lijevom kutu. OK, indikacija. I sad vrlo bitno − rukom mu signaliziram: „Je li sve OK?“ Odgovor: „Sve je OK!“ Drugi put signaliziram: „Je li sve OK?“ Odgovor: „OK.“ Pitam rukom treći put. E, onda je bilo: „Vadi me van!“ Nježno ispušem svoj kompenzator, pobrinem se da uredno diše i na njegov kompenzator idemo do 5 metara, mada nije bilo potrebno jer se sve odvilo u 15 minuta.
Lovci na rekorde su najveća opasnost
Poslije smo na tri metra razgledavali floru i faunu, sigurno pola sata. Njegov doživljaj cijele situacije bio je nadrealan. Dodir je bio ključan da ne uđe u fazu panike. Nije to ništa strašno ni opasno ako imate nekog tko se brine, a morate ga uvijek imati. Tu je bio slučaj koji nikad nisam razumio. Mada su takve pojave na 25 metara dubine velika rijetkost.
Na 25 metara pijanstvo dubina nije moguće jer je previše plitko. Vjerojatno se radilo o ranoj fazi panike, a dodirom se promijenio tijek događaja. Koliki bi nedostajali da nema prisebnih partnera u ronjenju? Imao sam ja i slučaj kad sam vodio dvojicu “rekordera”. Na 20 metara mi je rezervni regulator počeo puštati zrak. Ako se zna popraviti na suhom, a gdje je problem i pod vodom. Signaliziram da me pričekaju. Na Sušcu je obala strma, ali vidim da su se “rekorderi” zaletjeli. Uhvatio sam ih na 79 metara dubine i okrenuli smo se nazad.
Moj doživljaj pijanstva dubina je grozan. Teško je zamisliti kad vam se sva percepcija, život, želja, plan, koncentracija, spas, spoje u jednoj točki, takozvanom tunel visionu. A putem samo ponavljati: moram sporo ići van! U suprotnom izgubite sve navedeno, pa i sebe. Krivo, sigurno su htjeli ići na stotku. Pusti ih nek’ ginu. A ti si ugrozio svoj život radi njih.
Puno smo radili na kopanim i bušenim bunarima, na rijekama i elektranama. Brod od 90 metara razrezati na devet komada u Savi i to sve izvaditi iz plovnog puta, ma šta je to bilo za nas.
‘Ima još pet minuta dok ne padne u nesvijest zbog hipoksije’
Ipak, ima situacija koje ti se urežu u pamćenje. U Novoj Gradiški u bunaru, koji se tek bušio i grabilica se zaglavila ispod kolone, cijevi od jednog metra u promjeru. Zadatak je zaroniti na 25 metara i zakvačiti grabilicu kako bi je stroj mogao izvući. Da bi zakvačio grabilicu, stroj mora podignuti kolonu tešku 13 tona dva metra, a ja u cijevi. U tom trenutku cijev je skliznula iz čeljusti stroja.
Prvo šok, onda kontrola osjećaja i onda… muk.
„Ej, jesi živ?“
„Jesam, kakvi ste vi?“
„Dobro, jedino je mali pao s tri metra, ali na šljunak, nije mu ništa.“
To je snimka na interfonu, s intervencije u bunaru u Novoj Gradiški u 21:30 navečer. Još jedan primjer u bušenom bunaru je sa zagrebačkog vodocrpilišta. Ivek je bio pod vodom, ja sam bio na panelu. Skučen prostor, zamjena boca pri panelu tijekom ronjenja je rutinska operacija. Da, sve dok vam teflonska brtva reducira prvog stupnja, pri promjeni boce, ne padne u šaht.
Prijavljujem Iveku što se događa, kao upozorenje na problem. Dio procedure je zatvoriti dobavnu cijev, u kojoj još uvijek ima 10 bara. To mu je tri minute disanja na toj dubini. Ima još pet minuta dok ne padne u nesvijest zbog hipoksije. Znači osam minuta za intervenciju, a kasnije bi bilo nemoguće izvaditi ga van. Na interfonu se čulo: „Dečki, ja sam pod vodom!“
Kako u kutiji s rezervnim stvarima imamo i tri teflonske brtve, problem smo riješili za dvije minute. Bilo je riskantno. Vađenje potopljenih brodova iz rijeka puno je izazova, jer ćete sigurno zaglaviti.
Kratka crtica kad se zaglavio kolega iz Varaždina. S jedne strane interfona čuješ: „Zapetljao sam se, ne mogu ništa!!!“ S druge stiže odgovor: „Ako se ne otpetljaš za minutu, dolaze dvojica po tebe.“ Naravno da se otpetljao za minutu. Tu se nije dalo prostora panici, a riječ je pomogla. Nasmijani, ali i uplašeni i jako odgovorni za druge.
Trovanje kisikom možda je i opasnije od trovanja dušikom (Damir Majkić)
Čehov se vjerojatno vrti u grobu. Djed za repu, baka za djeda, unuka za baku, pas za unuku, mačka za psa, miš za mačku. I repa se ne da iščupati. A Davor je na kavici u Tritonu u Lošinju. Al’ eto i njega da iščupa priču.
Svi smo učili o nezamjenjivosti kisika za održavanje životnih funkcija. Potreban je i organizmima koji nemaju sivu tvar ali opstaju milijunima godina. Meduzama, zvjezdačama, planktonima, trpovima, morskim spužvama…, političarima, tajfunima (ops, tajkunima), nasljednicima tronova, samozvanim avanturistima i istraživačima, bjelosvjetskim razgledavačima riječke tržnice…
Mnogi znaju da je neophodan u liječenju dekompresijske bolesti ronilaca i svih radnika pod povećanim ambijentalnim tlakom, ali manje se priča o njegovim opasnostima. Uz poticanje gorenja i eksplozivnosti mnogih materijala, osobito masnoća, postoji i trovanje kisikom njegovim udisanjem u neuobičajenim uvjetima.
Kronično trovanje kisikom rezultat je dugotrajnog izlaganja pluća povećanom parcijalnom tlaku kisika, što izravno ovisi o njegovom postotku u dišnoj mješavini pomnoženom s ambijentalnim tlakom i vremenom disanja.
Formulu za izračun Unit Pulmonary Toxicity Dose objašnjene kao jedinica trajnog oštećenja pluća kisikom nikog ne zanima jer, poštujemo li maksimalni dozvoljeni parcijalni tlak, problem se rješava “zračnim prekidima” u trajanju od 5 minuta nakon svakih 30 minuta disanja kisika bez obzira na tlak/dubinu, ali i ograničavanjem ukupnog vremena izlaganja.
U kontroliranim uvjetima rekompresijska terapija ronioca i liječenje ostalih bolesti poput gangrenoznih su unutar sigurnih granica, osobito jer se takvi problemi teoretski mogu dogoditi samo u krugovima profesionalaca koji su obučeni i već spremni za reagiranje.
Akutno trovanje je ružan doživljaj s kojim se mogu sresti profesionalni ali i sportski ronioci, a ono je vezano za parcijalni tlak kisika u mješavini koja se diše.
Sama riječ “akutno” upućuje na probleme koji nastaju trenutno i tako se moraju i sanirati.
Kriva boca – ekipa je dobila više boca označenih sa “17%”
Iskusna ekipa na rutinskom poslu, ali prilično dublje od rutine. Dubina je 75 m i dečki su složni da na toj dubini imaju dva problema dišu li zrak. Prvi je općepoznato pijanstvo ili narkotičko djelovanje dušika, a drugi jednako opasan, ako ne i opasniji, trovanje kisikom.
S obzirom da ni na kojoj dubini parcijalni tlak kisika, roneći s površinskom dobavom, ne smije prijeći 1.50 Bar Absolute, jasno je da treba složiti za disanje drukčiju mješavinu u kojoj je manje kisika i dušika. Rješenje je roniocima poznati Trimix koji se može pripremiti i dodavanjem helija u zrak.
Na dubini od 75 metara postotak kisika ne bi smio prijeći vrijednost od 17% te je takva smjesa plina i naručena. Ekipa je dobila više boca označenih sa “17%” (trebalo se odnositi na količinu kisika u bocama!) i počeli su raditi.
Uroni su počinjali zrakom i prije dolaska na dno i radnu dubinu zrak je zamijenjen Trimixom.
Rutina, svi uvježbani, strogo se pazi na vrijeme urona i dekompresiju. Glas se malo izobliči zbog helija, ali ronioci su sigurni i svjesni što rade. S obzirom na to da drugi stupanj regulatora ronilačke kacige zahtijeva 8 − 10 bara nadtlaka u odnosu na radnu dubinu, kad bi se tlak u bocama smanjio na cca dvadesetak bara, zamijenili bi je novom.
Volumen pupkovine za takve operacije sadrži desetke litara stlačenog plina i omogućuje normalno disanje za vrijeme promjene boca. U tom vremenu tlak u pupkovini pada disanjem ronioca i novi plin ga nadomještava, ali ne trenutno.
Sve se čini savršeno, opušteno, cool, osim jedne stvari − nemaju nikakav analizator kojim bi provjerili postotak kisika u dišnoj smjesi. Ali koga nema, bez njega se može.
Za radove si sam. Supervizor, po glasu i disanju prepoznaje tvoje stanje
I dalje rutina, prvi uron odrađen, u boci Trimixa ostalo je 40-ak bara, pripremljen sljedeći ronilac i njegov standby koji naizgled beskorisno sjedi na palubi, puši i psuje zašto mu nisu napravili tendu za hlad, traži pivo za koje zna da ga neće dobiti do večeri, ali mora z@yeb@wat kolege,… Bistar dečko na panelu, računa prebacit na Trimix ranije jer zna da postotak kisika to dozvoljava kako bi ispraznio aktualnu bocu prije dolaska na dno gdje je potreban veći tlak napajanja, sve teče savršeno.
Boca je pala na 20 bara i prebacuje se napajanje s nove boce. Na boci piše 17%. Ali nema analizatora. U boci je bilo 53% kisika !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Nakon nekoliko udaha, ronilac kojem je očito već rezerviran sastanak sa svetim Petrom neartikulirano je objavio da se ne osjeća dobro i da ide van. U takvoj situaciji nema komentara, ide se odmah u izron. Nažalost, nakon još nekoliko udaha ugasio se.
Prestao je govoriti (i psovati, što je najbolji pokazatelj psihofizičkog stanja komercijalnih ronilaca), ali supervizor više nije čuo ni disanje. Yβg, ugasio se.
Kako rekoše Alan i Dubi, za SCUBA ronjenje i apneju ronite u paru. A za radove, sam si u moru ali sluša te supervizor, po glasu i disanju prepoznaje tvoje stanje, a dežurni psovač na palubi koji se znoji u odijelu nestrpljivo čekajući da izroniš i konačno on zaroni, stalno njurga i grinta, mrzi sve oko sebe i samo vrijeđa kolege, u trenutku alarma već je u zraku i za nekoliko sekundi u slobodnom padu prema kolegi na dnu.
‘Ne znamo tko ga je ljubio, ali je proradilo!’
Upravo to se dogodilo. Nakon što se s dna više nije čuo glas ni disanje, lansirali su STBY ronioca u more da pokupi barem opremu. Srećom i u takvoj situaciji bio je dovoljno priseban da zgrabi tijelo, otvori “free-flow” na kacigi, to je ventil koji otvara konstantan slobodan protok u kacigi čime istiskuje eventualno morem naplavljenu kacigu i sprječava mokro utapanje, te mu je ritmički stiskao prsni koš kako bi spriječio barotraumu prebrzim izronom i možda započeo reanimaciju. Stigli su na površinu, 50% / 50%, jedan živ, jedan mrtav.
Sad vam je jasno zašto su komercijalni ronioci realno bratstvo, ekipa je reanimirala unesrećenog, ne znamo tko ga je ljubio, ali PRORADIO JE, odmah počeo psovati, znači zaista je živ.
Iako nije bilo potrebe za rekompresijom jer je vrijeme urona (ili života na dnu) bilo vrlo kratko, odmah je alarmiran letikofer, te je po već razrađenoj proceduri odveo reinkarniranog u komoru. Ne samo zbog komore i rekompresije, već najviše zbog mogućnosti “sekundarnog” utapanja, kad tijelo nakon šoka još jednom reagira sa sličnim ishodom. Češće je kod mokrog utapanja.
Fenix je opet živ zahvaljujući svojim divnim kolegama, a pred nama je jedna, u početku tragična priča, ali sa sretnim završetkom. Ronilački posao je prepun svojih čari, doživljaja, avantura i uzbuđenja, ali život nam ovisi samo o pripremi rojenja. Jednostavno je, od one Alanove tri stvari, nemojte z@y€bat ni jednu: znanje, pripremu ronjenja i ekipu.
Gušenje, utapanje ili nedostatak zraka? (Alan Smojver)
Nedostatak zraka je vjerojatno uzrokovan kvarom na opremi koja nas snabdijeva zrakom ili dišnom mješavinom, a ona uzrokuje gušenje. Gušenje i utapanje primjeri su kad pomislimo “jbt, trebao sam slušat roditelje”, ali razlika je velika. Gušenje je situacija u kojoj se ne može disati, potrošen zrak u boci, kvar na opremi, grč Dubijevog glotisa… i rezultira nesvjesticom, a zatim smrću uslijed nedostatka neophodnog kisika.
Osobna iskustva − više puta mi se dogodila situacija kad sam se zbog kvara opreme (ili svoje gluposti) našao u situaciji da si poželiš skratiti muke tako da udahneš more i priča svrši brže, manje se mučiš i manje psuješ pa će se sveti Petar možda manje ljutiti kad me vidi, ali ne ide!
Jedan od primjera je češki speleoronilac za koga forenzičari tvrde da je ostavši zarobljen ili izgubljen u pećini nakon zadnjeg udaha iz već prazne boce sam sebi zabio nož u srce da si skrati muke. Utapanje je situacija kad popusti nagon samoodržanja i mozak prolupa te ipak pošalje signal da mu treba kisik, a to omogućuje udah, tada se pluća napune vodom (morem) i to se naziva “mokro” utapanje.
Razgovor na mobitelu dok vozite auto je par stotina puta opasniji od ovog
Reakcija na nedostatak kisika ili povećanja ugljičnog dioksida u tijelu, i čemu služi ta vražja karotida u vratu koja uzrokuje grčenja u trbuhu? Ovo će Dubi konkretnije objasniti, ali osnovna je funkcija karotide snabdijevanje kisikom velike šupljine u glavi ronioca, ne uzrokuje grčeve, to radi dijafragma ili ošit.
Kod bilo čime uzrokovanim manjkom kisika u organizmu (kažu neki liječnici) tijelo stiskanjem trenutno manje važnih žila usmjerava krv samo karotidom kako bi mozak preživio što duže.
Poznati problemi javljaju se kod prestanka napajanja dišnom smjesom, preduge apnea zadrške disanja i smanjenjem cirkulacije. Imali smo puno slučajeva kad je ronilac imao pretijesan ovratnik kacige što mu je otežavalo disanje ali i dotok krvi prema naizgled nepotrebnoj sivoj masi. Oba problema su ona Alanova dva, nedostaje samo treći. Otežanim disanjem i smanjenim priljevom kisika mozak reagira davanjem signala hipoksije, čak i ako još niste u njoj, pa počinje panika a to je treći faktor. Opet isto… Ili roniti u paru ili imati supervizora na panelu. (Dubravko Baotić)
Eto, mi se malo raspričali. Činjenica je da je razgovor na mobitelu, dok vozite auto, par stotina puta opasniji od ovog o čemu smo mi pričali. Zato bez straha, ali pametno, nastavite otkrivati nove destinacije. Pod vodom, u planinama, po rijekama, gradovima i bespućima. Za mene je zadovoljstvo otkrivanja ona istinska radost života. Hvala Dubi na nabačenoj lopti, ali ti si baš to u svom dijelu formulirao – glad za zrakom!
Napisali: Dubravko Baotić, Damir Majkić, Alan Smojver