l Kao i svake zime, pogotovo u siječnju, radi nekog nedokučivog razloga svakog dana razmišljamo kako bi se na našem škoju mogao snimiti neki akcijski film u kojemu bi glavni glumac bila prazna riva. Ne bi tu trebalo puno ulagati u scenografiju, svakodnevno postavljati i skidati kulise, plaćati ljude da se maknu i da glume da ih nema. To se ovdje svake zime sredi samo od sebe. Zamišljamo tako da bi neki vješt redatelj mogao od te puste rive stvoriti istinsku dramatsku napetost kad bi, na primjer, počeo sa zlokobnim škripanjem one trule borove grane koja bi se svakog trena mogla odvojiti i s urnebesnim praskom polomiti pola štekata, u čijoj je sjeni ovaj uživao ljetni hlad. Kamera bi zatim bila fokusirana na kantun iza kojeg bi u tom trenutku mogao naići slučajni prolaznik, statično, dugo, imitirajući pogled i nepomičnost čovjeka koji je tek stupio na rivu i dugo istražuje, poput sokola, situaciju u kojoj očekuje da bi se netko mogao pomaknuti ili pojaviti. Ali taj se ne bi pojavio. Snimalo bi se samo čekanje. Malo gore, poviše te scene, kamera bi uhvatila stari kameni kanal za vodu, čije je dijelove kapara koja se spušta do prvog kata, već odavno razdvojila i sada i on prijeteći čeka svoj trenutak urušavanja. Zatim bi se krenulo u potragu za žalima, uskim uličicama i trulim škurama, pokazalo bi se more koje se ne miče i u sutonu mijenja boje. Vješt redatelj mogao bi uhvatiti dramu malene ribice koja se pokušava sakriti ispod kamena, neprestano na oprezu i u paničnom strahu od okolne pustoši. Jer pustoš, to svatko zna, može najgore zaskočiti. Kad bi se nas kojim slučajem pitalo za neki savjet prilikom snimanja, mi bismo se založili za ubacivanje onih ubrzanih scena gdje statična kamera snima cjelodnevne promjene, urnebesna putovanja oblaka i dramatično dizanje i spuštanje mora za vrijeme plime i oseke. Škripanje grane i zlokobni izgled kamena koji se ne miče ukazivali bi na tragične mogućnosti, koja bi dodatno bila naglašena dugotrajnom scenom kantuna iza kojeg se ne pojavljuje nitko. Zatim bi kao kontrapunkt uslijedila realna, ledena slika stvarnosti, poput onih koje noćni čuvari banaka moraju gledati na svojim monitorima.
Bio bi to film o pustoši koja bi vapila da se naseli, svojom zavodljivom nevinošću i čistoćom nepomičnosti zazivala nebrojene mase nezadovoljnih i umornih od gradskog stresa i užurbanosti.
Ali danas nije tako. Riva je krcata i taj film možemo zaboraviti. Oko naše butige u centru mista tolika je gužva i žamor, kao da je božićna rasprodaja u nekoj metropoli. Stari i mladi guraju se i viču unutra, a oni što ne mogu ući guraju one ispred sebe, tako da nitko iznutra ne može izaći. Pitamo one strpljivije što čekaju, o čemu je riječ. Stigla je mrkva, kažu, vrebajući dobar trenutak da se ubace u taj žamor. Mrkva? – pitamo. E, mrkva, odgovaraju ljutito, samo ti ne znaš da nije bilo mrkve na otoku deset dana. Nije se mogla skuhat lešada, meso, toć, ništa. Jelo se usuho, ambulanta je bila puna, gore nego da je kolera.
Mrkva? Gledamo u tu gužvu i slike našeg filma lagano blijede i odlaze u zaborav. Čujemo glas prodavačice koja pokušava nadglasati cijeli svijet: Nema panike, ima dovoljno karote, svako će dobit po jednu. A od sutra normalno!
Iz gužve izlazi mali i pobjedonosno drži mrkvu u ruci. Maše njome i pršti od radosti.
Šta nama fali? pitamo se.
