Od samoga početka svi su znakovi upućivali na zanimljiv vijađ. Oni najvažniji dolazili su nam s neba! Nepobitno su potvrđivali da će se vrijeme držati prognoze! A mi smo, kako to barem jedanput na godinu napravimo, plovili velikim i brzim gumenjakom kojim smo se otputili iz Biograda. Na putu do krajnjeg našeg odredišta zastali smo u marini Preko. Proćakulali smo s Alanom Smojverom, prezalogajili u novootvorenoj Gajeti i krenuli dalje. Još jedno kratko zaustavljanje na Sestrunju, tek toliko da nam noge osjete čvrsto tlo. Mir i tišinu trajektne luke Sestrunj samo smo mi remetili i ne želeći biti čimbenik uznemirenja polako smo se iskrali iz uvale i krenuli prema Molatu!
Uplovivši u prostrani Brguljski zaljev koji čine dva Molatova kraka formiravši tako izokrenuto slovo V s naše desne strane, na samom sjeveroistočnom njegovom dijelu, otvarala nam se luka naselja Molat. Veliki betonski mol pružio se prema nama pozivajući nas na pristanak. S jedne njegove strane bila je privezana oveća jahta, a s druge je operativna obala predviđena za pristajanje trajekta i katamarana. U nastavku rive, tamo gdje su mjesta za privez nautičara, bilo je na vezu šest ili sedam jedrilica i par manjih jahti. I baš kad smo mislili što sad i gdje se vezati, netko (poslije smo doznali da su to bili Ivica Buterin i Igor Klarić) nam je s rive domahnuo i rukom pokazao da uđemo u mandrač, skroz u dno uvale gdje su smještene i brodice domaćih, otočkih vlasnika. Nije nam trebalo bogzna koliko vremena da bi se vezali i zakoračili na Molat.
Već prije spomenuti Alan Smojver kad je čuo gdje smo se zaputili preporučio nam je svog prijatelja Aleksandra Acu Babića. Samo nam je rekao: „Nasmijat ćete se s njim! A ako ostavite dobar dojam, pozvat će vas i na dulje druženje!“ Potraga za Acom ne bi trebala biti nešto zahtjevno jer kuća uz rivu i puteljak je malo, tek pokoja čini dvored. Brzo sam učinio tih stotinjak koraka do kraja rive usput zagledavajući u restoran, kafić i na štekate u biti ne znajući kakav lik tražim. Samo je jedna silueta jednako tako brzo prošla mimo mene pogleda uprtog na suprotnu stranu, zagledavajući brodove pod rivom i u mandraču. Ništa! Počeo sam se vraćati, a i ona silueta od malo prije. Pogledali smo se. „A, to ste vi!? – To ste vi?“ Nasmijao se zaraznim smijehom i odmah sam znao – dobro smo počeli! Visok i vitalan je to čovjek s teško odredivim godinama. Na nogama je imao japanke, na sebi svijetle bermude, plavu majicu, žutu kapicu s frontinom ispod koje su virili čuperci kose. Poseban imidž su mu davali prosijeda peto do šestodnevna brada i dugi brkovi iznad usana vječno razvučenih u osmijeh.
Začas je otvorio zelena vrata konobe-spremišta-radionice-ognjišta-družilišta-životnog spomenara! Sve to u jednoj prostoriji. Ne da se pobrojati čega sve tu ima, možda je jednostavnije reći čega nema i to počevši od igle! A ne! Igla je tu, barem ona ribarska za krpanje mreža! Diskretno, ali tu i tamo vide se oznake legendarnog „Majstora s mora“ očito voljenoga Hajduka. Nikakvo čudo jer Aco je Splićanin, dugo je radio u Slobodnoj Dalmaciji, rukovodio je tiskarom, ali ima i molatske krvi pa se i skrasio na ovome otoku. Popili smo rakijicu pa ga priupitali za ribarski trofej (danas rijetko viđenog sklata) na jednoj od mnogobrojnih fotografija na zidu. Teška srca morali smo prekinuti priču jer morali smo do mjesta, štoviše središta mjesta, na brežuljku, pa ostaviti stvari u rezerviranome apartmanu. Dogovorili smo se da priču nastavljamo sutra!
