Migranti
“…Vidiš da svi ljudi mogu bit isti ako dobro plate. I to ti je, dušo moja, sva razlika između turista i emigranta. I zato se ja tome čudim…”
Kako to, pita naš nono za ručkom, ovi u svitu imaju toliko averzije prema migrantima, prema tim jadnim judima kojima nije dobro doma, pa žele kao i svaki normalni čovik probat nešto bolje? Tiraju ih i tuku, puštaju da gladuju i smrzavaju se na granicama i još ih nagovaraju da se vrate tamo di im nije dobro. Ja to ne razumin. Tribali bi se ugledat na nas, kako lipo primamo ove sa laptopima iz ciloga svita koji su napučili otok, a neki žive čak i po bušku pod šatorima, ko zna čiji su i odakle su, ali su mirni i tihi, nikome ne smetaju. I još ih je zimi lipo vidit po mistu kad dođu u spizu, troše i doprinose škoju, svaki put kad ih vidim čini mi se kao da su neki turisti koji su se zaboravili vratit doma. I zamislite vi sada da smo mi sad kao oni gore, pa da na kraju sezone potiramo doma sve one od kojih smo liti živili i još su nam ostavili nešto za prezimit.
Naša se žena prva uhvatila za tu nonotovu baketinu. Je, lipo ih je vidit, kaže, ko zna kad su se zadnji put okupali i uredili, a da se ne zna po robi ko je muško, a ko žensko, neću ni govorit. Bogati, odgovara nono kao iz topa, a ona dva za koje je cilo misto znalo koji su, nisi potirala iz apartmana, nego si im još i lancune dva puta na šetemanu minjala. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.
Piše: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić