Bronzinić je potpuno neprimjetna posuda u kuhinji. Uvijek je bio negdje iza svih drugih većih posuda ili u nekoj od njih. Kad bi ga domaćice tražile navijek su zveckale teće, poti (lonci) i pokrivi (poklopci). Svi bi odahnuli kad bi se bronzinić našao. A uopće nije služio za kuhanje! Kako nije služio za kuhanje bio je napravljen od tanjeg metala, gotovo kao današnja riblja konzerva, ali je zato bio „presvučen“, obložen emajlom. Takvi su se izrađivali u mom djetinjstvu, ali po nazivu jasno je da je nekada davno izvorno bio od bronce. Bio je petnaestak centimetara visok, s otvorom od desetak centimetara u promjeru. Imao je zvonoliki poklopac s malom drškom. Poklopac je imao tanki metalni obrub koji je taman ulazio uz unutarnju stjenku bronzinića i dovoljno čvrsto držao poklopac da nije mogao samo tako ispasti. I ono najvažnije. Na dva nasuprotna mjesta na rubu bronzinića bila je učvršćena čelična žica na čijoj je sredini bila drvena drška. Sad je jasno da je bronzinić služio za prijenos hrane, danas bi rekli za catering i to u pravilu za jednu osobu. Nije bilo težaka koji je odlazio u polje obrađivati (težiti) zemlju, a da sa sobom nije nosio bronzinić. Nije bilo radnika primjerice koji je odlazio raditi u kavu (kamenolom), a da sa sobom nije nosio bronzinić. Nije bilo manavola (pomoćni radnik, najamni radnik) koji je odlazio odraditi žurnotu (dnevnu zaradu, dnevnicu), a da sa sobom nije nosio bronzinić. Nije bilo ribara koji je odlazio u ljetni noćni ribolov na malu plavu ribu, sardele, a da sa sobom nije imao bronzinić. Svi čiji posao nije dozvoljavao da se vrate na objed ili večeru s obitelji sa sobom su nosili bronzinić! A što je bilo unutra? E to je samo znala domaćica.
