Plovidba put dalmatinskih pučinskih otoka, onih što su se odvojili od niza što se bez prekida proteže od Šolte do Kalamote i dalje pa stražare na rubu kulfa, uvijek me ispuni nekom mističnom emocijom. Valjda me vrati u doba kad je otputiti se tamo bilo uronjavanje u svijet posvemašnje insularnosti. Sve je na njima bilo drukčije nego li na terra fermi. I mirisi, i voda iz gustirne i škojari koji su se zaustavili u nekom drugom vremenu još nenagriženom navalom turista i blagodatima civilizacije. Na Lastovu i Visu, jer o njima je prije svega riječ, bili su dodatno “zaštićeni“ zagrljajem JNA koja ih je jedva puštala disati. Pa i kad je taj stisak početkom devedesetih zauvijek nestao, trebalo je vremena dok su, svaki na svoj način prodisali. Nije to išlo jednostavno, a mi nautičari često smo im bili jedina nada i oslonac. Ono malo radnih mjesta što su imali po socijalističkim pogonima koji su im trebali kompenzirati gubitak slobode, nestalo je, a novo nije nastajalo pa im nije ostalo druge nego prihvatiti cimu i na svaku rivicu vezati kakvu jahticu, a na teracu iznijeti stol i par katriga i eto nam svijetle budućnosti.
I malo po malo počelo se tu naveliko doplovljavati. Najprije mi što smo tamo takoreći starosjedioci, pa Talijani i Slovenci što ih odavna dobro poznaju, a stizao je i slavni svijet poput Lucciana Benetona, Bernija Ecclestona, princeze Caroline od Monaka. Na to su se nadovezali čarteraši, a posljednjih godina i zgodne curice što se u potrazi za uzbuđenjem krcaju pod palube Yacht Week jedrilica i katamarana. Sve su to popratila otvaranja desetaka konoba i restorana, sve više sve skupljih vezova na rivama, agencije za rentanje i preprodaju svega živoga, puno dobrog vina i što sve ne. Vis je u toj preobrazbi otišao najdalje. Zahvaljujući blizini velikih splitskih, kaštelanskih i trogirskih marina u kojima je ogroman broj čarterskih jedrilica ima tomu par godina da je počeo u sezoni pucati po šavovima. Luke i uvale pune su mu brodova na vezu i na sidru, a famozne Modru špilju na Biševu i Stinivu na Visu doslovno okupiraju deseci, a ponekad i stotine jahti i brzih gumenjaka kojima doplovljavaju tisuće onih što bi uživali u toj razvikanoj ljepoti što polako, ali sigurno gubi dušu. A tomu još nije kraj jer Vis ovih dana zahvaljujući snimanju filma Mama Mia doseže novu razinu popularnosti pa će nam sljedećeg ljeta njegova ljepota biti još nedostupnija.
Lastovo je, pak, zahvaljujući većoj udaljenosti od dalmatinskih centara ipak sačuvalo malo mira pa se u njegovim lukama i zaljevima i u srcu sezone dade naći mjesta bez prevelike gužve. Bio je to jedan od razloga da i mi početkom kolovoza provu usmjerimo ka tom otoku i njegovu arhipelagu pa kombinirajući posao i gušt provjerimo kako nautički živi. Doplovili smo s Korčule, iz Pupnatske luke, još jednog nautičarskog toponima u tranziciji koji iz usamljene vale u kojoj bi se našlo dvije, tri barke i nešto domaćeg svijeta na plaži kroči popularnosti i među nautičarima i još više kupačima. Dan je bio bez trunke vjetra pa smo ostali uskraćeni za lijepu traversadu pod jedrima Lastovskim kanalom. Devet milja laganog motoriranja do Donjih Školja iliti Lastovnjaka, kako ih službeno nazivaju, prošlo je učas. Prisjetio sam se svog prvog dolaska ovdje, doduše iz Vela Luke, na jednoj điti pasarom udaljenoj sad dobra četiri desetljeća, s tek par barki na moru, pa rekordnog ulova mog rođaka Srđana kad je brod nakrcao sa skoro 300 kila pagara od kojih nam je jedan, netom izvađen iz mora, krasio naslovnicu broja 115, pa prvog uplovljavanja u Skrivenu luku, Tončija Jurice koji je tu negdje u proljeće 1997. godine iz vrše pune kantara izvadio dva, tri kila i bacio nam u brod… Puno mi se toga ovdje izdogađalo, a nešto sam ribe i sam ovuda ulovio.
Onako kako sam nekad lovio parangalom mogu zaboraviti. Otočje je 2006. godine proglašeno Parkom prirode i u njegovom akvatoriju nama koji doplovljavamo dopušten je ribolov samo uz kupljenu dozvolu koju izdaje Park prirode, a parangal i mreže nisu dozvoljeni. Može se loviti kančenjicom, panulom, odmetom i podvodnom puškom na strogo određenim lokacijama. A i uplovljavanje u prostor parka valja platiti. Doduše ne pretjerano, a za nas iz Mora bilo je gratis jer ipak ćemo tu uslugu vratiti reportažom. Proglašenje otočja parkom prirode bio je važan korak u očuvanju njegove bioraznolikosti i čini mi se u građenju svijesti otočana da ga se može sačuvati bez da ga se upropasti nakaradnom gradnjom, a da se na njemu istodobno može živjeti.
