Ne znamo što nam je. Ne možemo reći da smo umorni, niti da nam loše idu sve ove stvari koje se vrte oko turizma, ali znamo dobro da smo nekako štufi svega. Nemamo ni apetita, ne guštamo ni u čemu i ništa nam se ne gadi. Nikome ne prigovaramo, na nikoga ne vičemo i to je znak, kaže naša žena, da nešto nije u redu s nama. Najbolje bi bilo za tebe i za nas da se negdje makneš, kaže. A di bi ja to mogao u ovo doba, pa vidiš da sezona još nije završila. Dobro, onda pusti da svi oko tebe poludimo od te tvoje depresije, odgovara.
Pakujemo kofer bez one zimske radosti da se izvlačimo, barem za kratko, iz pakla samoće, jer riva je još puna i ima se s kime popričati i koga vidit, ali fameja je ipak svetinja koju treba nekako sačuvat od nas. Palo nam je napamet da posjetimo našega kumpora iz Istre, koji sa svojom famejom i svojim kozama živi na stanciji koja se zove Kumparička. Napuštamo otok prvim brodom prije zore, ne želimo da nas njegovi obrisi prate na ovome putu.
Predvečer ulazimo autom na to bogovsko imanje, pet- šest pasa laje i skače po nama, ali nas nisu zaboravili od prošlog puta i nemamo se čega bojati. Grlimo se i ljubimo s prijateljima kao da smo došli iz Amerike, govorimo u jedan glas, pitamo i odgovaramo, vičemo i mašemo i sve bi htjeli odjednom. To sve događa se polako za dugačkim stolom u konobi u kojoj sada nema gostiju, jer i oni su odlučili da svoje sireve, kao pravi seljaci, prodaju doma, za svojim stolom. Razmjenjujemo iskustva i doznajemo da je i njima najgore pričati nepoznatima i znatiželjnima o sebi, da ih živciraju kad predugo ostaju i čeznu za njima kad ih nema. Pitamo i za depresiju. Nema vremena za to kažu, još ima puno posla pa ne stižemo.
Iz špahera na stol izlazi ogroman brancin utopljen do polovice u šugu od pomedora i kapara, a druga polovica viri dobro pečena, tako da uživamo u dva različita okusa iz jednoga pijata. Tako prejedeni, nakon što je svako od nas izjavio da više ne može, bacamo se na degustaciju njegovih kozjih sireva sve dok opet ne možemo više. Ali malvazija pomaže u svemu, gotovo smo uvjereni da život ima smisao. Priča o samoći, o kozama, o ispaši, o vinogradima, o vinu, o proizvodnji svega što nam pada na pamet i o svemu što bismo još mogli i što sigurno hoćemo usprkos tomu što je za to malo jedan život, uvlači nam se u živote i izlazi vani tri puta podebljana uvjerenjem u svemoć. Iza ponoći krila padaju, jer ipak se radi o seljacima koji ne propuštaju zoru.
I evo nas kako gazimo jutarnju rosu, s poznatim uzbuđenjem koje nosi svaki krajolik drugačiji od našeg, šetamo stazom s koje se miču patke i guske, kokoši s pijetlom koji se nadglasava sa svima njima, čak i s puranom koji se šepuri i stalno je negdje blizu nas. U staji njegovi dečki već stavljaju koze u obore za mužnju, svi psi nadgledaju i kontroliraju i njih i nas. Gledamo kako ih pastir odvodi na ispašu.
Pijemo treću kavu ispred kuće i odjednom ne možemo više promatrati tu simfoniju rada skrštenih ruku. Nismo još spremni biti turisti, zaključujemo i silno se želimo vratiti doma i nastaviti s našim radom. U to smo još sigurniji nakon što nas njegov prijatelj kovač iz Italije, koji je kupio i uredio kuću blizu njegove, u suludom slalomu kroz uske ulice susjednih sela sa svojim vojnim džipom dovozi do svoga imanja na pokazivanje. Odmah prepoznajemo penzionera koji se ne zna odmarati drugačije nego da stvara. Pokazuje nam masline koje je sam posadio, nudi nas vinom iz vlastitog malog vinograda iza kuće, pokazuje sisteme za navodnjavanje, strojeve koje popravlja u svojoj radionici i stolicu u hladu ispod loze, gdje će jednom sjediti kad sve to završi.
Želimo odmah kući, na naš otok. Što nam je, pita naš prijatelj, nismo valjda došli samo na jedan dan? Imamo puno posla doma, kažemo. I za dovršiti, i za započeti.
