Kad mi je nona rekla: „Zalet se do Pjace i u Kuljiša, ononde u kuću od Babića, kup pol kila krauti. Sinko, ti ćeš baržije nego jo, ne dangubi i gledoj kako nosiš, nemoj da se prospe jer to je sutra za obid!“ Koliko su me noge nosile niz Burak do Pjace gotovo da sam letio. Proletio sam niza skale mimo barba Vinkota koji je uvijek čekao s palicom ako ga kojim slučajem ne bih pozdravio, a znalo se i to dogoditi, gostionicu Matkovića sam brzo ostavio iza sebe, bez zaustavljanja prošao Gospu Anuncijatu, pa niz nizbrdicu iza Arsenala, mimo bikarije (mesnice) barba Karlota i još malo i eto me na Pjacu. S vrata se spuštalo skalu ili dvije u unutrašnjost butige (trgovina) i već s prve skale naizust sam izbacio što je nona zatražila. Kako mi se sada čini Kuljiš je bio omanji, zdepasti čovjek visoko začešljane svijetle i rijetke kose, obmotan traveršom (pregačom). Čuvši narudžbu namrštio je visoko čelo i uputio se prema velikome drvenome maštilu (drveno vjedro) na kojemu je bio drveni pokriv (poklopac). Kad je digao pokriv, ajme majko mila! Iz maštila kao da su izašli svi smradi ovoga svita! Ma još gore! To se ne da opisati. Može se samo u nesvijest pasti! Smrad se mogao rezati nožem, a istovremeno je i on kao najoštriji nož rezao nos i oči, ma cijelo tijelo! Tada nije bilo plastičnih posudica ili najlon vrećica i ne mogu se sada sjetiti kako mi je to Kuljiš zapakirao, a vjerojatno u malo deblju papirnatu vrećicu, škartoc (na ruku zamotan)! Do doma sam trčao još brže nego do butige ne bi li se nekako riješio smrada koji se uporno vukao za mnom. Za rastjerati sav taj vonj koji je teško s bilo čime usporediti trebao bi udariti i te kako jaki reful bure pa da se nekako može udahnut punim plućima. Uglavnom, noni sam ostavio tu mekanu i smrdljivu tvorevinu i sprašio u potragu za prijateljima i igrom uz koju će mi ovaj smrdljivi doživljaj brzo pasti u zaborav. Jedino mi nije bilo jasno kako će tako smrdljiva tvar, i to sutra u nedjelju, biti za ručak? U taj tren nisam s time dugo razbijao glavu!
