Ah, svibanj, svibanj! Sjećamo se kako je jedan učenik iz prvog razreda osnovne škole na susjednom otoku koja je umrla davnih šezdesetih, a koja je tada brojila đaka onoliko koliko ih sada ima na našem, napisao u svojoj školskoj zadaći samo jednu rečenicu na temu “Proljeće“: Proljeće je ono kad se počnu nositi kratke gaće i kad se jede riba od mase.
Srdela sada nema jer je proglašen lovostaj, a kratke gaće se još nisu izvadile iz ormara. Ovoga proljeća počela je zima sa svim onim južinama, kišama i burama, neverama i hladnoćom. Naši doma izmišljaju nove beštime za sve bogove meteorologije kojih se mogu sjetiti, popravljaju lancune i nepotrebno čiste već očišćene i izglancane apartmane kao da bi baš danas neki turisti mogli doći. A znaju da neće.
Isploviti brodom ne možemo, u vinograd, ili u ono što je od njega ostalo, ne smije se gaziti zbog blata i bolesti, po rivi se ne da izdržati jer gazimo po suzama svih onih koji žive od turizma, a to su gotovo svi. Zato smo pokupili svoje stvari i otišli u svoju malu valu, da neko vrijeme provedemo u samoći i malo promislimo o svemu ovome što nam se ne događa.
Jer da se nešto događa, mislimo, ne bi se škoj praznio kao da njime vlada neka galopirajuća bolest kojoj još ne znamo ime, ali su nam simptomi poznati. Znamo vrlo dobro da ona napada kolektivnu memoriju i briše sve ono po čemu jesmo, zbog čega smo ostajali i primali one koji su dolazili, širili se i rasli toliko da je ponekad škoj bilo malen, ali dovoljan za sve. U sebi i oko sebe gradili smo i širili se, opstajali i bili. Proizvodili i radovali se svakom zanatu koji nas je zbijao, pravio važnim i posebnim, davao smisao i svrhu životu na usamljenom otoku koji tada nije bio samo poželjna udaljena turistička destinacija čijim posljednjim trzajima autentičnog života treba nazočiti, prije nego se pretvori u samo još jedan udaljeni beživotni otok okupan suncem i okružen morem i ničim više.
Što smo radili ove zime i s kime smo se družili, zajedno jeli, uživali, smijali se i jedva čekali sutra? Što smo stvorili i što možemo pokazati ako nas netko pita gdje smo potrošili to vrijeme? Samo smo čekali vrijeme u kojem se za nas neće događati ništa, rezervirani za sve moguće usluge tuđeg života i radosti. Nismo ni mogli drugačije jer i oni koji ovdje žive, zime provode negdje drugdje i zajedno s drugima tamo grade svoje i njihove živote. Napušteni od svojih, nije li to malo previše?
Izlazimo iz naše ribarske kućice i spuštamo se na sike, bacamo stari kruh u uzavrelo more i kad se riba počne skupljati, sakriveni u škrapi bacamo udicu na dugačkom štapu i vadimo ribu. Dvije su dovoljno za ručak. Mogli bismo još, ali drugih nema. Odlažemo štap i neko vrijeme promatramo uzavrelo jato. Smijemo se u sebi: neki bi šaljivi kormilar koji određuje naše živote i smjerove plovidbe, mogao pomisliti da je uspio u svome projektu očuvanja mora i ribljeg fonda, jer ribu niti imamo kome ponuditi, niti je ima tko uloviti.
Ali i ova duga svibanjska zima će, nažalost, proći.