Obično počne već u rujnu. Najprije zaredaju izjave o tomu kako smo toliko i toliko noćenja ostvarili prije nego li godinu ranije, kako su aerodromi milijuntog ili dvomilijuntog putnika imali već u kolovozu, pa onda krenu proglašavanja najboljeg turističkog mjesta, turističkog radnika, marine… Upriličuju se eventi, stižu ministri, predsjednici komora, vlasnici novina koje i same organiziraju izbore malo anketirajući ponekog gosta, a više gledajući tko im je koliko reklame platio. Među njima se, umorni od sezone uvijek u drugom planu, osim kad ih se slika s plaketama, kreću oni koji su te brojke ostvarili, turiste ugostili… Fali samo bakljada i doček na trgu kao nogometašima nakon srebra u Rusiji. Nastavi se tako do prvih velikih inozemnih turističkih sajmova kad počnu izjave o nikad boljoj sljedećoj turističkoj sezoni, pa o izvrsnom posjetu za Uskrs ako ga je bilo ili o tomu kako je pao prerano ako je izostao i tako unedogled. Naravno u to je uvijek upletena nautika kao napokon pronađena perjanica našeg turizma uz koju obično idu tri opaske − da prosječni nautičar troši duplo više od ”običnog” turista, da imamo najveću čarter flotu na svijetu i da smo i ove godine bili bolji nego lani. To se lijepo garnira s nekoliko izjava nekog bračnog para što svoju jedrilicu već godinama drži kod nas o tomu kako je Jadran najljepše more na svijetu, pa nekoliko cura što plove flotilom Yacht Weeka koje će reći da nisu pojma imale da je u Hrvatskoj tako lijepo ploviti da bi potom osvanuo nasmiješeni ministar pa sve začinio time kako je baš njegova vlada tomu dala veliki prinos. I uopće nema veze dolazi li taj ministar iz redova HDZ-a, HNS-a ili pokojnog SDP-a… Svi rade i govore isto, a rijetke iznimke zadnjih 28 godina samo potvrđuju to pravilo.
