Bezbrojni poklopci šahtova kanalizacije diljem Hrvatske potječu iz zeničke željezare. U bivšoj državi mjesto mog odrastanja nosilo je neslavnu titulu najzagađenijeg grada, i djelatnici rudarsko-metalurškog kombinata Zenica su kroz raznorazne subvencije uživali u ljepotama Jadrana češće nego ostali građani iz kontinentalnih krajeva. Doduše, skoro sva ljetovanja tijekom mog djetinjstva su bila na potezu Baška Voda ‒ Makarska: mojim roditeljima je sve drugo bilo “previše daleko”.
Bilo kako bilo, kad nekom sugrađaninu spomenem da znam ploviti, dobijem isti teleći pogled koji i sâm uputim kad čujem Zagrepčane kako naručuju “burek sa sirom”. Ne zaboravimo da mi Bosanci more zovemo “vodom”, na opće zgražanje Dalmatinaca.
Virusom jedrenja zarazio sam se tek 2010. godine. S grupom prijatelja predvođenom Vedranom, mnogima od vas dobro znanim autorom s ovih stranica, proveo sam tjedan dana na brodu u kolovozu otkrivajući čari Brača, Hvara, Korčule, Lastova i Pelješca. Zatim sam prije dvije godine uspješno završio dvotjedni jedriličarski kurs u Jezerima na Murteru te stekao zvanje voditelja brodice.
Ipak, jedriličarski sam čelik iskalio prošlog ljeta. Naoružan s puno teorije, ali i samo 400 milja iskustva s kursa, unajmio sam Hanse 415 početkom rujna. Moja posada – koja se sastojala od mog partnera i još jednog para – i ja smo bez ijedne ogrebotine na brodu plovili od Dubrovnika do Korčule, Lastova, Mljeta i natrag kroz Elafite: 185 nautičkih milja tijekom šest dana plovidbe.
Naučenih lekcija bilo je mnogo. Kao prvo, nikada više bez bow thrustera: pri svakom ulasku u marinu doživljavao sam minijaturni srčani udar. Moje skromno iskustvo upareno s usporenim reakcijama jedrilice izuzetno širokog trupa (4,20 m) dovelo me par puta u vrlo škakljive situacije gdje su me dečki s gata promatrali kolutajući očima. Čuvši moj bosanski naglasak prilikom prihvaćanja muringa, neki su čak i znali prasnuti u smijeh.
A vezati se na muring u većini jadranskih marina, opće je poznato, sliči uparkiravanju omanjeg autobusa bez kočnica u garažu predviđenu za Katricu. Pri tome se mora paziti iz kojeg smjera puše vjetar i isplanirati “parkirni” manevar tako da se po mogućnosti uvijek ide u vjetar, ne zaboravljajući na to da propeler pri niskim brzinama isto tako lagano mijenja željenu putanju plovila.
A otkrio sam da imati dozvolu za upravljanje brodicom na Jadranu i ne znači baš puno. Kada sam išao na ispit u šibenskoj Lučkoj kapetaniji, imao sam iza sebe dva tjedna ispunjena intenzivnim spojem teorije i prakse, no ipak sam bio jako svjestan toga koliko je moje znanje tanko. Na isti taj ispit je išlo i dvadesetak polupripitih Čeha koji su se noć prije pripremali za ispit koristeći neku poluraspadajuću knjižicu. Ni jedan od njih nije u životu kročio na jedrilicu. Ispit su prošli i oni i ja. Ako ste se ikada pitali kako su neki od naših slavenskih susjeda iz bezmorskih zemalja uspjeli iznajmiti jedrilicu (“Tko je njemu dao dozvolu?”), sada ste vjerojatno bliži odgovoru.
Također sam primijetio da ono uz što smo na tečaju na Murteru provodili veliki dio vremena – učeći navigaciju na kartama i “slažući” jedra – nije nužno ono što će povremenom jedriličaru najviše koristiti. Do sada sam navigacijske karte koristio tek toliko da bih posadi pokazao kuda ćemo sutradan ploviti i da pogledam da li ima nekih opasnih hridi na putu ka odredištu. Za sve drugo je autopilot uparen s ploterom u kokpitu sasvim dovoljan.
Što se tiče slaganja jedara, do sada je moja praksa bila ovakva: ujutro se nikome ne žuri. Ako marinu napustimo prije podneva, dobro je. U ljetnim mjesecima je maestral jedina konstanta u poslijepodnevnim satima, ali njegov intenzitet je često bio takav da smo se skoro svaki dan radije odlučivali truckati se gonjeni pentom nego mučiti se s vjetrom jačine od tek par čvorova.