U času kad su hrvatski jedriličari u Riju ostvarili povijesni uspjeh, kad je Tonči Stipanović osigurao prvu medalju ikada za Hrvate (najmanje srebrenu), kad se Ivan Kljaković Gašpić bori za broncu u finnu a Šime Fantela i Igor Marenić dominiraju regatnim poljen u klasi 470 svi su se, kako je to vrli hrvatski običaj raspisali o njima, ne bi li ukrali barem djelić njihove slave. Naravno, dok su na moru i teretanama provodili sate, dane i godine, mukotrpno radeći i trenirajući, kao i stotine njihovih prijatelja koji nikada neće doživjeti takav uspjeh ali su itekako zaslužni i za ovaj poduhvat, putujući tko zna kakvim kombijima i najjeftinijim linijama po Europi i svijetu, bez para i podrške, boreći se ne samo s valovima i vjetrom nego i mnogočime što njihovi konkurenti iz uređenijih i bogatijih zemalja ne mogu ni sanjati, nikoga za njih nije bilo briga. Osim malog broja jedriličara, entuzijasta, luđaka iz klubova i saveza, roditelja koji su ih dali u sportove u kojima se uspjeh ne broji ciframa dolara na računu, trenera koji su s njima proveli život na moru, jedrara… Čast nam je da smo u te malobrojne koji su ih voljeli i na svoj način podržavali spadali i mi u Moru. I to u doba kad su bili mali. Prilažemo vam reportažu iz ljeta 1999, objavljenu u More magazinu, pročitajte je, naučit ćete puno o korjenima uspjeha, o ljubavi i strasti koja do njih vodi, o trenerima koji su tu samozatajni već skoro dvadeset godina… Hvala vam, Tončica, Bambi, Šime, Igore, Tina i svi drugi koji nemate medalju ali ste pravi na moru i u životu… Bravo!
