Polovica je rujna, sredina tjedna, iz Tribunja isplovljavamo put Kornata. Puše lagano jugo, obzor je još lijepo popunjen jedrima, ali motornjaka gotovo da ne srećemo. Ispuhali su s glavnom sezonom pa sad morem vladaju jedrilice i pokoji ribar. Doba dok odbrojavaju posljednji dani ljeta, obično je ugodno i pomalo sjetno. Znadeš da je do zime ostala tek koja kraća plovidba pa uživaš u svakom trenutku. Nestaje polako ona ljetna ditirambska raspojasanost, a svijet u mandračima u koje kanimo doploviti konačno ima vremena i za sebe i za tebe. Furešti su se pokupili, ljetna berba je završena, sobe pospremljene, jelovnici u restoranima sve su manje na stolovima i sve polako ulazi u smireniji ritam.
Jutro je i nigdje nam se ne žuri. Večer prije s lukobrana marine ulovili smo tri lijepe lignje pa za večeru ne brinemo. Digli smo jedra i uzeli kurs put Smokvice. Prvog naseljenog kornatskog otočića ako u arhipelag doplovljavamo s jugoistoka. Nekako mi je u srcu. Jedna uvala – Lojena, dvadesetak kućica, dvije gostionice, maslinici naokolo i skriveni u udolini što se lagano uzdiže put otočkog vrha pa se spuštaju na drugu stranu prema Vratima od Opata, prolazu između Smokvice i Kornata. Na Smokvici su Turčinovi i Šikići koji svoje posjede imaju i na Ravnom Žaknu i na Velom Kornatu. Nekada su tu bili i nasadi prasaka (breskvi), u ogradama su se njegovali vinogradi, u doba mužnje dovozile su se ovce. Danas su ostale samo masline koje se okopaju s proljeća i oberu pred zimu. Smokvičari su bili poznati i po ribolovnom umijeću, potezala se šabata svake večeri nakon rada u polju. Lovili su se jastozi, bacale mreže. Ribare i dalje, ali ne više u granicama parka, tu više nije dozvoljeno ni njima. Ekonomija kurnatarska su danas restorani i kućice za afit pa je tako i u Lojenoj. Uvala pruža dobru zaštitu po svakom vremenu osim po jugu, a veže se na muliću u dnu uvale, na četrdesetak metara dugoj rivi ili na jednu od pet usidrenih bova. Mi odabiremo bovu, malo nam je uz rivu plitko.
Spuštamo u more gumenka pa se upućujemo k Piccolu, restorančiću što ga već dobrih dvadeset i koju godinu ovdje drže Ante i Tomo Turčinov. Ura od objeda je već prošla, ali nalazimo Antu i njegovu suprugu Rajku. Ante je zabavljen mrežama, valja ih srediti za navečer, a za Rajku u kuhinji uvijek ima posla. Sjedamo pod strehu i uz bocu bijeloga i kavu raspredamo o sezoni koja je bila dobra, maslinama što nisu rodile, ribi koje ima, ali do koje se sve teže dolazi, bunji koju je obnovio Nacionalni park, bovama koje bi se konačno trebale legalizirati i dati njima da ih uzmu pod koncesiju… Tema je tisuću, Ante se stalno ustaje, jer jedan za drugim stižu brodovi na mulić ili na rivu pa valja dodati muring, primiti cimu, pomoći oko vezivanja. Bit će i navečer dobro popunjena terasa. Znadem priču o Piccolu, gromadi od čovjeka, Antinom i Tominom ocu po čijem nadimku lokal nosi ime, ali volim je opet čuti. Sad ju je ispisala njegova unuka Kate i ako vas put navede ovdje, zamolite Rajku ili Antu da vam je dadu, pročitajte i puno toga o Smokvici, Kornatima i Kurnatarima bit će vam jasnije.
Polako se naoblačilo, ali ne propuštamo se uspeti do vrha Smokvice, proći kroz maslinike, baciti pogled na Opat i uvalu pod njim, s nekoliko većih jahti na rivi i na sidru čije su se posade došle pogostiti kod Božikovih. Tražili smo i Ivu Šikića što u Smokvici ima kuću, znanca iz doba kad smo pripremali Bisere Jadrana Kornati, što nas je svojim leutom prevozio iz uvale u uvalu i iz priče u priču. Nema ga, u službi je Parka u Vruljama. Večer pripada Mladenu, spravio je lignje s tagliatellama za prste polizat. U Piccola ćemo na objed sljedeći put.
