Bilo je to uistinu kao u raju, ali samo za odabrane. Jer ako ste željeli na jedan dan unajmiti gliserić od 6 metara za 1500 kuna i njime otploviti na izlet do otoka preko puta ili čarterirati desetmetarsku jedrilicu za 2000 eura na tjedan, uredno ćete na cijenu najma platiti PDV od 13%, i to doslovno u svakoj čarter agenciji koja posluje u Hrvatskoj i za svaku od 3500 brodica i jahti koliko ih se u nas može unajmiti. Ali, imate li uistinu para za sebe, obitelj i prijatelje ili poslovne partnere pa se odlučite potrošiti recimo 103.000 eura na tjedni najam 35 metarske brze jahte građene od aluminija, što je pogone motori ukupne snage od 5500 KS i s punom udobnošću za osam osoba u četiri luksuzne kabine pa uživati među hrvatskim otocima ili na rivama primorskih gradića, trošak PDV-a mogli ste uredno izbjeći platiti. Jedini je uvjet bio da takva jahta vije zastavu neke od zemalja koje ne pripadaju EU i da u Hrvatsku uplovite iz Crne Gore, na primjer. U tom slučaju bili ste privilegirani i vi i kompanija koja je vlasnik ili u menadžmentu ima takvu jahtu registriranu izvan EU, najčešće u nekoj od poreznih oaza. Onaj tko je uzima u najam, a to su ipak najčešće stranci, nije platio nikakav porez, a jahta je za plovidbu hrvatskim teritorijalnim morem jedanput na godinu platila troškove plovidbe u iznosu od najviše 7500 kuna (do godine 2014. taj je iznos bio 3170 kuna). I da apsurd bude veći, i da su htjeli platiti i legalno obavljati čarter u Hrvatskoj s plovilima zastava trećih zemalja to nisu mogli učiniti jer je kabotaža bila moguća tek za jahte dužine veće od 40 metara. Tako smo i ne htijući za vlasnike i korisnike takvih brodova za čarter postali prava porezna oaza. Koliko je bilo odsustvo logike u svemu tome ne treba posebno naglašavati, ali i tako je naš porezni sustav postavljen tako da najviše uzima od najsiromašnijih.
