Intervju – Nikola Bašić
Da je mene pitati, prva bi zapovijed glasila: ne gradi ništa u prostorima djevičanske prirode
U doba kad se kao nikad do sada govori i raspravlja o hrvatskom litoralnom prostoru, njegovoj vrijednosti i devastaciji razgovor s Nikolom Bašićem je neizbježan. Arhitekt prepoznatljiva potpisa i bogatog opusa čija ostvarenja oplemenjuju priobalje, a često utjelovljuju i njegovu novu simboliku zakoračivši u drugu polovicu osmog desetljeća ne prestaje stvarati. Rođenog Murterina, građanina Zadra, posjetili smo na otočiću Gangarolu gdje je na obiteljskom posjedu sebi sagradio kućicu u kojoj se odmara u susretu s vlastitim korijenima. Izvorno, otok je bio u vlasništvu dviju murterskih obitelji Juran i Bašić. Nikolin djed i njegova dva brata oženili su tri sestre Juran u paket-aranžmanu. Tako se otočić branio od uljeza.
Kad s usidrenog broda bajbotom dođeš na mulić pred tamarisom što raste do vrata Bašićevog dvora, jasno ti je da si na jednom od mjesta koja su odredila njegovu arhitekturu. A u njoj su jedinstveni projekti – malo ih je koji se mogu podičiti djelima poput Morskih orgulja, Pozdrava suncu, crkvom na Okitu, spomenikom stradalim vatrogascima na Kornatu, nizom drugih projekata. Počasni je doktor, akademik, priznanja sa svih strana. Mora biti zadovoljan čovjek.
– Kad je takva izvanjska percepcija moje osobnosti zaista bi se moglo reći da moram biti zadovoljan i sretan. Dapače, ponajviše zahvalan! Samo je zahvalan čovjek uistinu sretan. Možda će zvučati patetično, ali uvjeren sam da sam ja u arhitekturi samo medij. Ideje koje su me u jednom trenutku uzbudile i nadahnule bile su mi dane. Ponekad se pitam jesam li ja smislio križeve na Kornatu, kapitalno djelo za moj umjetnički prosede, odgovorit ću – nisam! To je došlo iz moje nutrine. To je intuicija prije iluminacije. Mislim da je danas u umjetnosti prevladao racionalni pristup, filozofira se i konceptualizira, a intuitivna komponenta je sasvim potisnuta. To je jako pogrešno! Umjetnik ne mora znati zašto je nešto učinio niti to mora objašnjavati. Nekidan mi je jedan mladi kolega poslao snimak posljednjeg predavanja koje je osamdeset i šeste godine na beogradskom Arhitektonskom fakultetu održao profesor Bogdan Bogdanović, arhitekt, filozof, umjetnik i Miloševićev disident. Govorio je o arhitekturi kao gnozi, traganju za spoznajom kroz ručni crtež kojem on daje mitska svojstva, zato što je to produkt, kako bi rekao Heidegger, “misleće ruke”. Njome ne upravlja samo naša volja nego mentalni procesi koji na kraju daju rezultat za koji ni sam nisi znao da će biti takav. To je identično mojem iskustvu. Misliš rukom, sjedinjuju ti se prsti, taktilni dodir papira i olovke s misaonim procesom. To je put koji se odvija po intuiciji koju ne možeš kontrolirati. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.
Razgovarao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe
