Intervju Jozo Jakelić
Samozatajni stručnjak iz splitskoga Mornara najuspješniji je hrvatski jedriličarski trener, a natjecatelji koje vodi osvojili su tri srebrne olimpijske medalje i nebrojena odličja sa svjetskih i europskih prvenstava
Trofejni Mornarev trener nerado i rijetko daje intervjue, no nakon godine u kojoj je Tonči Stipanović osvojio svoju drugu olimpijsku medalju, a tome pridružio i broncu sa Svjetskog prvenstva, dok je drugi njegov jedriličar Filip Jurišić osvojio prvu europsku medalju, naprosto nije imao izbora nego odgovoriti na našu molbu za razgovor. U karijeri koja sada traje gotovo tri desetljeća, Jakelić je gotovo iz ničega uspio izgraditi tim koji je postao prava tvornica medalja, a kaže kako je najponosniji na činjenicu što je vrhunske rezultate uspio ostvariti s više od nekoliko jedriličara, jer to znači da je otkrio formulu kako otključati njihov potencijal. S Jozom smo razgovarali o dramatičnim olimpijskim regatama u Londonu, Riju i Tokiju, o oformljavanju najjačeg svjetskog tima laseraša, pionirskom uvođenju novih metoda rada i treninga, korištenju profesionalnih meteotimova u jedrenju i vječnoj borbi s najvećim rivalom Michaelom Blackburnom, jedinim trenerom kojega (još) rezultatima nije dostigao.
Dijete ste splitskog Mornara, koji su bili vaši prvi kontakti s jedrenjem?
U klub sam počeo dolaziti još kao beba, jer moj otac Lenko je pravi, iskonski Mornarevac, koji je tu proveo cijeli život i ostavio velik trag. Mislim da je on najzaslužniji za rezultatski procvat, jer da nije bilo njegove vizije u kojem smjeru krenuti 90-ih, da nije uspio izbalansirati sve snage u klubu i odnos između starijih i mlađih generacija, ne bismo ni imali priliku ostvariti rezultate koje sada imamo. Njemu idu najveće zasluge za renesansu Mornara, ali rekao bih i cijelog hrvatskog jedrenja, jer smatram da je Mornar jedina prava avangarda. Najveća ljubav moga oca uvijek je bilo brodomodelarstvo, a prenio je to i na mene, tako da je moj prvi pravi kontakt s jedrenjem bio upravo kroz modele. Nakon toga krenuo sam u školu jedrenja, koju je tada vodio pokojni barba Tonči Mitrović. Počeo sam u optimistima, kasnije sam malo jedrio u klasi Kadet, pa onda u dvosjedima 420 i 470, zatim sam se okušao u Finnu i Laseru, ali zapravo nikad ništa preozbiljno. Bio sam lijen i redovito treniranje nije išlo uz moj karakter. Ta odlika mi je, međutim, pomogla kad sam se tek prihvatio trenerskog posla s optimistima jer sam puno lakše znao pristupiti djeci kad bih vidio da im fali motiva. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.
Razgovarao: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić
