Kako se učio regatnom jedrenju, koliko je važno imati ekipu koja brod osjeća svojim i što danas znači ploviti drvenim brodom kazivao nam je zagrebački jedriličar.
Nema mjesta, uvale niti jedriličarskog kluba u kojem naš sugovornik, zagrebački jedriličar, nije dobrodošao gost. Duško Tomić, makar rođenjem pravi kontinentalac odavno je postao morski čovjek koji već četrdeset pet godina krstari i regataje Jadranom i Mediteranom. Kad god može ovaj šezdesetosmogodišnjak bježi na more. Toliko ga vuče da je i svoj obiteljski krznarski posao zamijenio jedrarijom, a uz to je i vlasnik Munjeka, jednog od kultnih jadranskih drvenih krstaša čija je posada prije dvadeset godina ovjenčana Vjesnikovom Plavom vrpcom, najvećim hrvatskim priznanjem za prestižno i časno djelo na moru.
Odakle ljubav za morem i jedrenjem?
Započela je u gimnaziji čitanjem Priče s južnih mora Jacka Londona. Tu sam naslutio slobodu i romantiku koju pruža brod i krstarenje pa sam počeo razmišljati o tome. I onda je krenulo. Malo čitanje, malo razgovori. (…) Onda sam kupio 1974. jedan rabljeni šest i pol metarski drveni kuter s platnenim jedrima u Rijeci. Zvali su ga Kočar. Prvi moj interes za plovidbu bilo je krstarenje. Manje nekakve regate. Nisam jedriličar iz malih klasa… Više pročitajte u novom broju Mora.
