Intervju – Andrija Šimić
Što su nama superjahte i kako ih što više i duže vezati na Jadranu
Ima tomu osam ili devet godina kako su u praznu riječku putničku luku, tamo gdje sam se znao ukrcavati na Marka Pola koji je nekad plovio na dužobalnoj liniji do Splita i Dubrovnika, počele na zimovanje stizati pedesetmetarske pa i duže jahte. Onakve kakve obično u to doba srećemo vezano uz Molo Vecchio u Genovi, Muelle Nuevo u Palma de Mallorci ili uz rivu luke u Nici. Pa sam se odmah upitao tko ih je nagovorio da dođu ovamo gdje ne znam je li ikad neka takva jahta ušla, gdje se onima što su žalili za putničkim i teretnim brodovima dizala kosa na glavi na spomen jahtinga, gdje je projekt riječkog Waterfronta i marine Porto Baroš godinama skupljao prašinu u ladicama.
Brzo sam saznao da je to uspjelo Andriji Šimiću koji je sa svojom tvrtkom Simmor Marine vodio brigu o boravku super i megajahti na našoj obali Jadrana. U tih su se nekoliko godina velike jahte i njihove posade udomaćile u Rijeci, počele su je koristiti i kao ukrcajnu luku, a prošle godine je plovidba superjahti, dakle onih dužih od 60 metara, u Hrvatskoj oborila sve rekorde. Bilo ih je 20 posto više nego prethodne, opet rekordne godine, a Rijeka se u velikoj mjeri počela koristiti kao ukrcajna luka njihovih gostiju. Bio je to dovoljan povod za razgovor s tim kapetanom duge plovidbe, Hercegovcem, rođenim i odraslim u Kostreni koji živi na relaciji Viareggio — Rijeka.
Krenuli ste od trgovačke mornarice…
Da, navigao sam najviše na Ahrenkielu, njemačkoj kompaniji. Tu sam proveo skoro osam godina. Na jahti sam završio slučajno. Jedan talijanski milijarder naslijedio je od strica 56-metarsku jahtu. Htio je njome napraviti put oko svijeta, a od svojih prijatelja čuo je za mene. Bio sam idealan za njega jer sam stalno bio u trampu (slobodnoj plovidbi). Preplovio sam Tihi ocean dva, Atlantski dvadeset i dva, a Indijski tridesetak puta. Uspio me nagovoriti da odem na jahtu. Ali nikad nismo napravili taj put oko svijeta, uvijek je imao neke obveze tako da smo uglavnom bili u Francuskoj i Italiji…
Već nakon treće godine vidio sam da to nije za mene. Bilo mi je dosadno, isplovili bismo par milja i vraćali se u luku, da smo barem koji put došli u Jadran… Iz pozicije nekoga tko je ozbiljno navigao postao sam hotel menadžer. Ali tom sam čovjeku zahvalan. Puno sam naučio o jahtingu, tu sam ispekao školu, ali kao pomorac sam nazadovao. A onda, na jednom sastanku MIBE u Genovi moja je brokerica predložila da postanem agent i otvorim agenciju. I tad je počelo. (…) Više pročitajte u 260. broju Mora.
