I car završi na gradele
Služio je za vraćanje usluga, za posebnu zahvalu ili je s njim tek trebalo izmoliti neku molbu, neku želju ili da svemogući zatvore jedno oko. Najbolji je mladi car masom do 3 kg, ali ne odričite se ni većeg.
Tko je car od rib, malo kome predstavlja težu zagonetku. Bonkulovići, vječne gladne izjelice, uvijek su se uspješno dovijale kako se dočepati cara od rib, običnome puku znanom kao zubatac. A ribar koji se namučio i u kojega su uvijek mokre gaće, koji ga je i ulovio, e njemu su za večeru bile dobre i girice! Nije zbog toga očajavao, već se s trpkom stvarnošću ismijavao. Jedan sumještanin je ovako to opisao: Sviro mi radio, kuho se kafa, niko ne pito, je imo kruha za sutra! Lažno blagostanje sa svirkom radija i kavom već sutra pritisnut će teška stvarnost.
Zubaca nije bilo lako uloviti, a kad bi ribarima to ipak uspjelo, pitanje je tko bi i uživao u toj deliciji. Obično je završavao kod onih kojima ste bili dužni zahvalu ili ste kod nekih trebali izmoliti neku molbu, neku želju ili da zatvore jedno oko. Najčešće je bio darivan likaru, doturu (liječniku) jer ipak zdravlje je prije svega. Kao da doktor ne bi učinio sve da bolesniku pomogne! Ali puk je mislio – bolje da odnesem doturu koji dobar komad pa će me i lipše gledat! A znao je završiti kod nekog advokata, profesora, sudca, đeometra (geometra) ili crkvenog dostojanstvenika. (…) Više pročitajte u 253. broju Mora.
