Još od proljeća Mladen, Marko i ja spremali smo se skoknuti do Palagruže. Nitko od nas tamo nije bio već nekoliko godina, a svi smo puni uspomena kad je taj škoj u pitanju. Bio sam do njega par puta brodom, uglavnom u posjetu svjetioničarima, a jedanput u ribolovu. A dva puta sam do nje i dojedrio na Elanu 36 na Palagruškoj regati dok se jedrila. Još mi je pred očima slika kako je okrećemo po tramuntani dok sunce polako tone u more. Najiskusniji Palagružonac među nama je Marko. On je na otoku kao klinac proveo dane i noći loveći s očevom družinom, dok se tamo još moglo bacati mriže, spavao na leutu i na žalu Male Palagruže, penjao joj se na vrh. A i Mladen je za svojih skiperaža i transfera i vlastitih traversadi bacio sidro desetak puta pred njenim žalom. Naravno, računali smo već odavno odjedriti do nje pa vezati za onu crnu bovu i ostati tamo barem koji dan. Ali, kako to obično biva vremena za to nikad nismo uspjeli
uhvatiti. Ljeto se već debelo približilo svom vrhuncu, Marko je otišao na Hvar na odmor, a i ja sam se spremao polako u đitu s familijom.
Prilika se iznenada ukazala u Defenderu, brzom i pomalo neobičnom finskom gliseru, stvorenom za svako more, koji su nam ustupili prijatelji iz Princess Adriatica i s kojim smo sigurno mogli izići u kulaf i stići na dvadeset milja od talijanske obale. A kako priliku valja iskoristiti, odlučili smo usput najprije dan provesti na Visu, vratiti se po Marka na Hvar i onda pravac Palagruža. Tako smo Mladen i ja u rano poslijepodne prvog kolovoškog dana isplovili iz marine Agana u Marini put Visa.
