Regata klase RC44 u Rovinj je ovoga svibnja dovela mnoge jedriličarske zvijezde, no mi smo je odlučili iskoristiti da na razgovor privedemo pomalo neočekivanog sugovornika – Nicu Martineza, službenog fotografa klase i jednog od najboljih jedriličarskih fotografa današnjice, koji se tim poslom profesionalno bavi više od 20 godina. Karijeru fotografa velikih svjetskih regata Martinez je započeo 1995. godine, kada je angažiran kao snimatelj sindikata Rioja España na America’s Cupu, a španjolske timove kamerom je pratio na još dva izdanja najvažnije svjetske regate: 2000. u Novom Zelandu i 2007. u Valenciji. Među prvim je svjetskim fotografima koji je uspio posložiti karijeru tako da snima isključivo regate, a uz to je otvorio vrata u taj svijet nekolicini drugih španjolskih fotografa, koji su snimajući velike regate stekli svjetsku reputaciju. Jedan od njih je i njegov sin Pedro, sjajan fotograf nove generacije, s kojim je utemeljio tvrtku MartinezStudio. Pedro Martinez brzo je dokazao da jabuka ne pada daleko od stabla: angažiran je kao službeni fotograf World Sailinga te je snimao Olimpijske igre u Riju, a s kolegom Jesúsom Renedom utemeljio je Sailing Energy, već čuveni fotoservis specijaliziran za fotografiranje regata olimpijskih klasa. Nico Martinez uže se pak specijalizirao za fotografiranje prestižnih regata na monotipovima pa tako već godinama osim klase RC44 prati i natjecanja u klasi TP52. Kakav je to posao i kako je živjeti u ritmu vrhunskih svjetskih jedriličara, koji su više na putu i po regatama nego kod kuće, pokušali smo doznati u razgovoru koji smo vodili uoči početka natjecanja u Rovinju, na terasi novoga hotela Grand Park.
Kako je počela vaša karijera jedriličarskog fotografa?
Sve je ozbiljnije krenulo prije više od 20 godina s America’s Cupom. Radio sam prije toga za jedne španjolske nautičke novine iz Barcelone, bio je to mjesečnik velikog formata i što je neobično za nautički magazin, nije bio u boji. Crno-bijele fotografije tada sam razvijao kod kuće. Nakon toga dobio sam poziv nešto uglednijeg nautičkog magazina, Náutica y Yates iz Barcelone, urednik je rekao da mu se sviđa moj rad i pitao jesam li zainteresiran za suradnju. Meni je to bilo fantastično, jer živio sam u Palmi na Mallorci i to mi je bila prilika da se preselim u veći grad i da putujem. Deset godina radio sam za taj magazin i tijekom tog perioda fotografirao sam sve regate koje su se održavale u Španjolskoj, a dosta sam putovao i po Europi, snimajući nautičke sajmove, testove brodova i sve ostalo što je potrebno za magazin. 1995. dobio sam poziv da budem službeni fotograf španjolskog tima na America’s Cupu. Otišao sam na regatu u Ameriku u San Diego i proveo tamo mjesec dana. Bila je to velika čast za mene, ali i odskočna daska u svijet vrhunskog jedrenja. Pratio sam potom španjolski tim i na idućem Cupu na Novom Zelandu te tamo proveo gotovo pola godine, a treći i posljednji angažman na America’s Cupu bio mi je 2007. u Valenciji. Nakon toga Španjolska više nije imala predstavnika na AC-u. U tome razdoblju bilo je baš puno posla, nautičko tržište je cvalo i stalno sam bio na putu. No onda je buknula gospodarska kriza, koja se u Španjolskoj odmah snažno osjetila. Magazin za koji sam radio, kao i mnogi drugi, prestao je izlaziti, a kako nije bilo sponzora ni novca, prorijedile su se i regate. No imao sam sreće, jer tada su me pozvali da radim za klasu TP52, koja je i dalje funkcionirala, bez obzira na krizu.
Imate li formalnu naobrazbu ili ste o fotografiji naučili usput?
Studirao sam fotografiju u Palma de Mallorci. Tamo sam radio i u jednoj fotografskoj trgovini u kojoj se prodavala fotografska oprema, a nakon dvije godine otvorio sam svoj fotografski dućan. No kako sam s vremenom imao sve više posla kao fotograf za nautičke novine, zatvorio sam dućan i potpuno se posvetio jedrenju i nautici. To se pokazalo kao dobar izbor. Imam veliku sreću što mi je posao ujedno i hobi, jer fotografija je moja prva i najveća ljubav.