Razgovor s njim dogovorili smo na brodu Barba Branko u Labudovoj lučici, koji je Zlatan taman pripremao za krpanje, budući da je na zadnjoj regati imao sudar, a barka mora biti tip-top, jer se dogodine sprema ići na ORC Svjetsko prvenstvo u Šibeniku. Pred kraj ugodne i zanimljive čakule, koja se protegla na dobrih pet sati, već je pogledavao prema moru i kalkulirao stigne li još sa svojim Boston Whalerom skoknuti do uvale Kašuni i baciti tunju, jer “tamo je jedna dobra pošta na kojoj ga čeka par lijepih zubataca“. Jedrenje i ribičija, ne nužno tim redoslijedom, dvije su velike Zlatanove strasti, koje su odredile njegov život. Svi ga ponajprije znaju kao sjajnog regatijera, majstora trima i vrhunskog jedriličarskog znalca, no on će prvi priznati da ga dobar ribolov čak i više napuni dobrom energijom od nastupa na regati, jer “kad na panuli zatuče gof kapitalac, adrenalin proradi žešće nego na startnoj liniji olimpijske regate“.
Hajdemo odmah razjasniti, jeste li vi Filip ili Zlatan Zoričić? Svi u jedrenju znaju vas kao Zlatana, a kada nastupate na regatama nekad vam je navedeno drugo ime.
Ime mi je Filip, a dobio sam ga po djedu s očeve strane. Ali od malih nogu svi u obitelji zvali su me Zlatan, valjda zato jer sam bio dobro dijete, zlatni mali. Otac me doduše nerado zvao tim imenom. A kad bi me službeno zazvao s Filipe, znao sam da sam nešto skrivio i da ću dobiti pest. Nadimak Zlatan ostao mi je na kraju za cijeli život.
Kako ste se našli u uvali Baluni i zainteresirali za jedrenje?
To je išlo nekako prirodno, jer rođen sam na deset minuta hoda odavde, a i stric mi je bio jedriličar, član Labuda, koji je tada bio jedini klub u Splitu. Početkom 50-ih godina već sam se motao po lučici, a počeo sam biti redovit otprilike kada sam krenuo u školu. Imao sam tunjicu i ovdje na mulu sam hvatao svoje prve špare i fratre. Ribičija i jedrenje zanimali su me usporedno od početka, s tim da je jedrenje u ono vrijeme potpuno obuzelo moju klapu, pogotovo kada se osjetio miris olimpijskih igara. Za to je zaslužan Boro Vujnović, tadašnji predsjednik Labuda, koji nam je otvorio vrata kluba i omogućio da jedrimo. Prvi je to znao iskoristiti Minski Fabris. Bio je iznimno talentiran i on je prvi iz te naše Labudove generacije koji se uspio plasirati na Olimpijske igre 1972. godine u klasi Finn. Jedriličari Labuda otad su deset puta sudjelovali na Igrama u Finnu. Sada je evo donesena sramotna odluka da finaši ispadaju iz olimpijskog programa.
