Ekspedicija Palagruža
Kako se odvijaju arheološka istraživanja u podmorju Diomedovog otoka i kako žive istraživači na Palagruži
Uživajući na kasnorujanskom suncu, sjedio sam na pramcu jedrilice mog prijatelja Nevena Lukasa koja je sjekla poput ulja mirno more i žurila negdje prema sredini Jadrana. Iza nas je u ranoj jesenskoj izmaglici polako nestajao iz vida otok Vis, udaljen nekih dvadesetak milja, dok se lijevo od nas još sasvim lijepo vidio otok Sušac sa svojim legendarnim svjetionikom na rtu Trišćavac, na kojemu smo toliko puta ronili.
Zurio sam naprijed naprežući vid i pokušavajući u daljini prvi ugledati obrise otoka. Već sam ga trebao ugledati, pomislih, pa već smo na manje od dvadeset milja do njega, no otoku ni traga. Samo neki vršak na horizontu koji se kroz okular dalekozora doimao poput jarbola trgovačkog broda koji plovi prema nekoj od luka u sjevernom Jadranu. No začudo, tamni obris na horizontu nije se micao i postupno su se ispod njega počeli pojavljivati prepoznatljivi oblici otoka. Napokon, rekao sam u sebi, evo je — to je naša Palagruža!
Ove mi se godine ponovno osmjehnula sreća da sam sudjelovao u seriji za mene najuzbudljivijih podmorskih arheoloških istraživanja i to na čarobnom i najusamljenijem mjestu na Jadranu — otoku Palagruži. Doduše, to za mene nije bio prvi susret s Palagružom jer sam s pokojnim Tončijem Gavranićem, Larom Denona i Dejanom Terzićem još 2001. godine na njoj boravio tjedan dana u sklopu projekta Hrvatskog ronilačkog saveza Palagruža – ronilački park.
Nažalost tada je naš naivni prijedlog da se barem mali dio podmorja Palagruže proglasi podmorskim parkom završio pod pritiskom ribarskog lobija u nekoj ladici Ministarstva mora, gdje vjerojatno leži zaboravljen i danas.
Međutim, snovi i želje nas zaljubljenika u more i ovisnika plavih dubina da se Palagruža i njena podvodna kulturna baština zaštiti nije nestala. Naprotiv, rezultati posljednjih istraživanja bude nadu da će se to jednog dana i ostvariti. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.
