Bilo je to u kasnu jesen 2007., tridesetak kuhara iz našeg Gustozog đira ugostio je Marko Prižmić u svome starom lokalu Kod Marka u Šipanskoj Luci. Stisnuti kao srdele u salici njegova gostinjca sladili su se sušenom tunom na začinjenoj rikuli, mariniranim inčunima i polpetama od hobotnice, crvenim rižotom od kozica i sipa, a kad su kušali poparu od kirnje, škrpine i tabinje koju je Marko na stolove iznio u velikim crnim tečama tišinu koja je zavladala zamijenili su uzdasi divljenja, a onda se prolomio pljesak, snažan i dug, onakav kakvim ushićena publika nagrađuje vrhunsku izvedbu kakve operne arije. Pogledao sam Marka, postidio se malo, na tren je izgledalo da će mu se niz obraz skotrljati suza, usnice su mu zaigrale, a onda mu je lice obasjao osmijeh. Taj mu je pljesak značio više od tri Michelinove zvjezdice, koje bi da je negdje u Francuskoj možda i zaslužio.
Do tog doba hodočastio sam k Marku dobrih deset godina, a nastavilo se to i proteklih deset. Dolazio sam k njemu sam, s ekipom iz redakcije, s obitelji, a moji Miho i Marin znaju ga od dana dok još nisu ni hodali. Družili smo se malo i naokolo posjećujući zajedno društvo iz Gustozog đira, a svaki dolazak u Luku Šipansku i objed kod njega bijaše za pamćenje i prepričavanje. Prekinulo se to samo 2013. kad je kazao dosta i lokal prepustio sinu Đinu, a ovaj ga s iskustvom godina rada s ocem nastavio uspješno voditi.
Teško mi je bilo zamisliti da ću doći na njegov otok, a da on neće biti u lokalu, ali bilo mu je tu negdje sedamdeset i mišljah ima i on pravo na odmor pa kolikogod nas to rastužilo. Falio mi je, ali nešto je falilo i njemu i kad smo u ljeto sljedeće godine Postirama stigli na Šipan pa autobusom iz Suđurđa u Luku našli smo Marka u novom, tek otvorenom lokalu, konobi Dubravka. Nije izdržao penzionerski život, kolikogod on na škoju može biti lijep. Unajmio je čitavu zgradu i krenuo još jedanput ispočetka. I to ne kopirajući ono što je pretežno s ribom i rakovima godinama radio Kod Marka nego je okrećući se nešto široj publici, plavoj ribi i mesnim jelima kreirao mjesto baš kakvo je u mjestu nedostajalo. Tu se odlično jede, ali su na repertoaru i pristupačnija, narodskija jela, služi se i doručak, a može se i samo sjesti i štogod popiti. Takav demokratski koncept u Dubravku je naveo raznoliku publiku. Često će se za stolom do vas naći bogati nautičari ili stranci što su pa Šipanu pokupovali ljetnikovce i vile i Marka poznaju od ranije, ali većinu stolova zauzima običan svijet, onaj što ljetuje u hotelu, privatnom smještaju, a mnogo je i izletnika iz Dubrovnika. Svih će njih Marko jednako tratati i istu brigu voditi o ukusu pjata tjestenine sa šalšom, odresku od tune, pašticadi…
